Psiholozi otkrili po čemu se jedinci razlikuju. U nastavku teksta doznajte više. Djeca koja odrastaju bez braće i sestara često su tema brojnih rasprava i različitih mišljenja. Mnogi vjeruju da su jedinci razmaženi, usamljeniji ili manje spremni na dijeljenje i saradnju s drugima. S druge strane, postoje i oni koji smatraju da upravo zbog potpune roditeljske pažnje postižu bolje rezultate u školi, razvijaju veću samostalnost i lakše ostvaruju uspjeh u životu. Ipak, stručnjaci naglašavaju da se ličnost djeteta ne može procijeniti samo na osnovu činjenice da je jedinac. Mnogo važniju ulogu imaju porodično okruženje, način odgoja, temperament i svakodnevna iskustva tokom odrastanja.
U posljednjih nekoliko decenija broj porodica s jednim djetetom značajno raste. Razlozi za to su različiti – od povećanih životnih troškova i kasnijeg zasnivanja porodice do promjene životnih prioriteta roditelja. Uprkos tome, brojni stereotipi o jedincima i dalje su prisutni, iako ih naučna istraživanja uglavnom ne potvrđuju.
-
Stereotipi nisu isto što i stvarnost
Jedna od najčešćih zabluda jeste da sva djeca jedinci imaju gotovo identične osobine. Često ih se opisuje kao razmažene, sebične ili manje društvene u odnosu na vršnjake koji odrastaju uz braću i sestre.
Psihijatar dr. Allen Masri ističe da naučni dokazi ne potvrđuju takve tvrdnje. Prema njegovim riječima, ne postoji dokaz da su jedinci prirodno usamljeniji ili manje sposobni za stvaranje prijateljstava. Mnogo važniji faktori za razvoj djeteta jesu kvalitet odnosa s roditeljima, emocionalna podrška u porodici i urođene karakterne osobine.
Slično mišljenje dijeli i psihologinja Rachel Loftin, koja naglašava da brojna istraživanja pokazuju kako su djeca jedinci jednako psihološki stabilna i društveno prilagođena kao i njihovi vršnjaci iz većih porodica. Razlike koje postoje među djecom uglavnom su individualne i ne mogu se povezati isključivo s brojem braće i sestara.
-
Poseban način razvijanja komunikacijskih vještina
Jedna od razlika koja se kod jedinaca može primijetiti odnosi se na način komunikacije. Budući da najveći dio vremena kod kuće provode s odraslim osobama, oni često razvijaju bogatiji rječnik i lakše učestvuju u razgovorima sa starijima.
To, međutim, ne znači da emocionalno sazrijevaju brže od svojih vršnjaka. Stručnjaci objašnjavaju da su jednostavno navikli na drugačiji način razgovora i komunikacije. Takvo okruženje može doprinijeti razvoju verbalnih sposobnosti, ali ne određuje nivo emocionalne zrelosti.
Klinička psihologinja dr. Liz Nisim navodi da neka djeca jedinci više vole mirnije okruženje i manje grupe prijatelja. Velike i bučne skupine vršnjaka ili česti sukobi među djecom mogu im djelovati naporno jer nisu navikli na takvu dinamiku u vlastitom domu. To ipak ne znači da imaju lošije društvene vještine, već da jednostavno preferiraju drugačiji način druženja.
-
Naučna istraživanja donose drugačiju sliku
Savremena istraživanja sve više pokazuju da odrastanje bez braće i sestara samo po sebi ne predstavlja ni prednost ni nedostatak. Klinička psihologinja dr. Tracy King poziva se na istraživanje objavljeno 2025. godine u časopisu Nature Human Behaviour, koje nije pronašlo dokaze da su jedinci izloženi većem riziku od psiholoških problema.
Naprotiv, kod određenog broja ispitanika uočene su prednosti kada je riječ o pojedinim kognitivnim sposobnostima, koncentraciji i mentalnoj otpornosti. Ipak, autori istraživanja naglašavaju da se rezultati ne mogu primijeniti na svako dijete pojedinačno, jer razvoj zavisi od brojnih faktora koji nemaju veze s veličinom porodice.
Prema riječima stručnjaka, kvalitet roditeljske brige, finansijska stabilnost porodice, emocionalna podrška i mogućnost obrazovanja imaju mnogo veći utjecaj na razvoj nego sama činjenica da dijete nema braću ili sestre.
-
Porodično okruženje ima najveći utjecaj
Psiholozi ističu da način odrastanja značajno oblikuje djetetovu ličnost. Dijete koje ima siguran odnos s roditeljima, dovoljno prilika za druženje s vršnjacima i podršku tokom odrastanja može razviti zdravo samopouzdanje bez obzira na to da li je jedinac ili ima više braće i sestara.
S druge strane, pretjerana zaštita roditelja ili previsoka očekivanja mogu predstavljati izazov. Kada roditelji svu pažnju usmjere na jedno dijete, ponekad nesvjesno stvaraju dodatni pritisak da ono bude uspješno u svim oblastima života.
Zbog toga stručnjaci savjetuju roditeljima da djetetu omoguće dovoljno samostalnosti, razvijanje odgovornosti i prilike za druženje s drugom djecom kroz školu, sport ili druge aktivnosti.
-
Samostalnost kao važna prednost
Mnogi jedinci rano razvijaju samostalnost jer nemaju brata ili sestru s kojim bi dijelili svakodnevne obaveze ili tražili pomoć. Upravo zbog toga često uče sami rješavati probleme, organizovati svoje vrijeme i donositi odluke.
Naravno, ova osobina nije jednako izražena kod sve djece. Hoće li samostalnost prerasti u zdrav osjećaj odgovornosti ili u pretjeranu potrebu da uvijek budu savršeni zavisi prije svega od roditeljskog pristupa i porodične atmosfere.
Stručnjaci smatraju da je važno pronaći ravnotežu između pružanja podrške i dopuštanja djetetu da samostalno stiče iskustva kroz svakodnevne izazove.
-
Ne treba miješati razvojne osobine i porodičnu strukturu
Psihologinja Rachel Loftin upozorava da se određene razvojne poteškoće, poput ADHD-a ili autizma, ne smiju povezivati s činjenicom da je dijete jedinac. Takva stanja mogu utjecati na komunikaciju, odnose s vršnjacima ili način doživljavanja okoline, ali nemaju nikakve veze s brojem djece u porodici.
Zbog toga stručnjaci savjetuju da se svako dijete posmatra kao pojedinac sa svojim karakterom, sposobnostima i potrebama, a ne kroz stereotipe koji se godinama prenose u društvu.
-
Prednosti roditeljske pažnje mogu imati i izazove
Jedinci često imaju priliku provoditi više vremena s roditeljima, što može pozitivno utjecati na razvoj samopouzdanja i osjećaja sigurnosti. Veća uključenost roditelja u obrazovanje i svakodnevni život djeteta često doprinosi razvoju radnih navika i osjećaja odgovornosti.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da pretjerana usmjerenost roditelja na jedno dijete može dovesti do previsokih očekivanja ili navike da se njegove potrebe uvijek prve ispunjavaju. Kasnije u životu to može predstavljati izazov u partnerskim odnosima ili radu u timu, gdje je potrebno praviti kompromise i uvažavati potrebe drugih ljudi.
Dr. Linda Dolin naglašava da socioekonomski uslovi često imaju mnogo veći utjecaj na razvoj djeteta nego broj članova porodice. Dijete čiji roditelji zbog posla imaju malo slobodnog vremena može provoditi manje vremena s njima bez obzira na to da li je jedinac ili ima braću i sestre. Upravo zbog toga stručnjaci smatraju da kvalitet porodičnih odnosa ostaje najvažniji faktor zdravog emocionalnog i društvenog razvoja svakog djeteta.
