Uvijek sam bila ponosna na dobrog i saosjećajnog momka u kojeg je moj sin izrastao. A onda me jedan neočekivani telefonski poziv natjerao da preispitam sve za šta sam mislila da znam o njemu.
Jutro je bilo obično, baš onakvo kakvo sam naučila da cijenim. Stajala sam kod sudopera u kuhinji, posmatrajući kako septembarsko svjetlo obasjava radnu površinu, i slušala kako moj sin već po treći put u deset minuta premeta stvari po špajzu.
Sa svojih trideset i devet godina naučila sam da mir obično ima tihi oblik i da je često pravi poklon.
„Mala, jesi li opet sakrila musli-pločice?“
Emirandov glas dopro je negdje iza kutija s pahuljicama.
Naučila sam da mir obično dolazi u tišini.
Moj sin je imao sedamnaest godina, bio je visok i oduvijek je slovio za jednog od najpristojnijih momaka koje poznajem.
U ruci je držao otvorenu plastičnu kesu kao da se sprema na neki put.
„Na drugoj su polici, tamo gdje i inače stoje“, rekla sam. „Ko još pojede četiri pločice odjednom?“
„Lejla voli one s čokoladom. Hrana u bolnici je katastrofalna“, reče Emir ležerno, onako kako bi drugi klinci pomenuli usputni odlazak po kafu.
U ruci je držao otvorenu plastičnu kesu.
Obrisala sam ruke i posmatrala ga kako pakuje stvari s onom istom pažnjom s kojom je nekada slagao svoje lego-kockice.
Emir je oduvijek bio takav. Odlične ocjene, bez ikakvih ispada, onaj tip dječaka koji primijeti ako neko sjedi sam tokom užine i koji uskoči kada je nekome teško.
Kada je moj sin prije godinu dana počeo da se zabavlja s Lejlom, te iste večeri nazvala sam Hanku, sva uzbuđena.
Hanka mi je bila jedna od najbližih prijateljica više od deset godina. Naša djeca, pa, njena kćerka i moj sin, praktično su odrasli zajedno.
Emir je oduvijek bio takav.
Prvi put kada je Emir uzeo Lejlu za ruku prošlog ljeta na roštilju u dvorištu, Hanka i ja smo se pravile da ništa ne primjećujemo, a onda smo se čitav sat u kuhinji cerekale i kikotale poput školarki!
Bile smo presretne! Naša djeca su bila divan par i iz aviona se vidjelo koliko im je stalo jedno do drugog.
A onda se sve promijenilo.
Prije četiri mjeseca, sinova djevojka saznala je da boluje od raka.
Hanka i ja smo se pravile da ništa ne primjećujemo.
Jednog dana Lejla i Emir su se raspravljali oko toga kakva će biti tema za matursko veče, planirali fakultet i vikend izlaske, a već sljedećeg ona je provodila dane po bolnicama i sobama za terapije. Većinu dana Lejla je sjedila na stolici za primanje terapije s ugrađenim kateterom u grudima.
To su bile potresne vijesti za sve, a posebno za mog sina. Vidjela sam koliko ga boli to što gleda osobu koju voli kako prolazi kroz nešto što on nikako nije mogao popraviti.
Ipak, nikada se nije povukao.
Jednog dana Lejla i Emir su se svađali.
Emir je posjećivao djevojku svaki dan kada god je mogao, donosio joj omiljene grickalice, pomagao joj oko školskih obaveza, gledao loše filmove s njom i provodio sate i sate kraj njenog kreveta dok ne zaspi.
„Zar opet ideš danas?“ upitala sam, iako sam već unaprijed znala odgovor.
„Loše joj je ove sedmice“, reče moj sin zakopčavajući torbu. „Rekao sam joj da ću biti tamo do četiri.“
Klimnula sam glavom i posegnula za kafom.
„Zar opet ideš danas?“
„Reci Hanki da je pozdravljam. Pisao sam joj juče, a jedva mi je odgovorila“, rekoh sinu.
Emir zastade, tek na sekundu.
„Umorna je, mama.“
„Znam, dušo.“
Ali primijetila sam i ja.
Odgovori moje najbolje prijateljice bivali su sve kraći sedmicama unazad. Palac gore tamo gdje je nekada bio cijeli pasus. Jedno „važi“ tamo gdje je nekada bio telefonski poziv. Tešila sam samu sebe da je to zbog stresa, rasporeda hemoterapija i manjka sna.
Na kraju krajeva, ožalošćene majke ne duguju nikome kurtoazno ćaskanje.
„Jedva mi je odgovorila.“
Emir me poljubi u tjeme, što mi je još uvijek bilo neobično i slatko, i uze ključeve.
„Vozi pažljivo“, rekla sam.
„Uvijek.“
Gledala sam ga s prozora kako ulazi u svog starog golfa.
Auto se odvezao, a u kući je zavladala mukla tišina veća nego inače. Nešto se, shvatila sam, kuvalo već duže vrijeme. Samo još nisam znala šta tačno.
Gledala sam ga s prozora.
A onda su Lejline terapije počele da ostavljaju vidljive tragove.
Kosa je počela da joj opada. Čak i kada se trudila da bude hrabra u vezi s tim, svi su vidjeli koliko je to pogađa.
Još uvijek sam probavljala tu promjenu i shvatala koliko to pogađa Hanku i njenu kćerku, kada se dogodilo nešto sasvim drugo.
Jedne večeri peglala sam veš u dnevnoj boravku kada sam čula Emirove korake na stepenicama. Nešto u tom ritmu djelovalo je drugačije: sporije i odmjerenije. Podigla sam pogled, a korpa mi je ispala iz ruku!
Lejline terapije počele su da ostavljaju vidljive tragove.
Glava mog sina bila je potpuno obrijana! Ne skraćena ili ošišana na keca, već glatka, blijeda i neprepoznatljiva pod svjetlošću lampe.
„Emire“, udahnuh dok je silazio niz stepenice. „Šta si to uradio?“
Prešao je rukom preko temena, gotovo stidljivo.
„Znao sam da ćeš se malo prepasti.“
„Malo? Dušo, pa kosa! Zašto?“ Prišla sam bliže, ispruživši ruku prije nego što sam uspjela da se zaustavim, dok mi je dlan dotakao hladnu, čudnu kožu na mjestu gdje su nekada bile njegove kovrdže.
„Šta si to uradio?“
Emir se nije izmakao. Samo me je posmatrao onim smirenim smeđim očima koje su oduvijek djelovale zrelije nego što su mu godine nosile.
„Mama, Lejli sada kosa opada u pramenovima“, reče tiho. „Pokušala je da se našali na račun toga prošle sedmice, ali uhvatila sam je kako plače u kupatilu misleći da sam otišao do kafića.“
Grlo mi se stegnuto. Spustila sam ruku.
„Samo sam htio“, nastavio je, „da zna kako ljepota nije u kosi. I da ne mora kroz sve ovo prolaziti sama. Ako će već izgledati ovako, onda ću i ja. To je sve.“
Nisam mogla progovoriti ni riječi na trenutak.
Emir se nije izmakao.
Samo sam gledala u svog tinejdžera koji je nekako uspio da shvati ono što većina odraslih provede cijeli život pokušavajući da nauči.
„Ti si divan momak, Emire“, rekla sam konačno, s knedlom u grlu. „Ti si stvarno, stvarno dobar momak.“
Slegnuo je ramenima, kao da je priželjkivao da od toga ne pravim veliku galamu.
„Idem ja u krevet. Sutra me čeka dug dan.“
„Ideš li kod nje poslije škole?“
„Da. Trener mi je dao slobodno popodne s treninga.“
Gledala sam ga kako se ponovo penje uz stepenice, a ja sam samo stajala nasred dnevne sobe, trepćući gledajući u veš na podu.
„Ideš li kod nje poslije škole?“
Pucala sam od ponosa! Bila je to jedna od najslađih stvari koje sam ikada vidjela da je uradio.
Mislila sam da je s tim završeno. Stvarno jesam.
Sljedećeg popodneva sjedila sam u dnevnom boravku i pisala imejl koji mi se uopšte nije da pisao, kada mi telefon zazuja na granitnoj radnoj površini. Hankino ime zasvijetlilo je na ekranu. Nasmiješila sam se prije nego što sam se javila. Mislila sam da je već vidjela Emira i da zove da mi kaže kako je bio sladak.
Bila je to jedna od najslađih stvari.
„Ej, ti“, rekla sam srdačno. „Je l’ stigao tamo? Trebalo je da te upozorim. Umalo mi nije ispala korpa s vešom kad sam ga vidjela. Kako je Lejla…?“
„Rahela“, prekinula me Hanka naglo, glasom ravnim i napetim. Ni nalik onoj Hanki koju sam poznavala. Srce mi brže zadiha.
„Hanka? Je l’ sve u redu? Je l’ Lejla… ?“
„Lejla je dobro.“ Zastade, i čula sam kako joj glas drhti. „Rahela, moraš doći ovamo u bolnicu i sama vidjeti šta ti je sin uradio. Ne znam šta da mislim o tome. Molim te, samo dođi.“
Vazduh je nestao iz dnevnog boravka. Stegnula sam ivicu radne površine.
„Trebalo je da te upozorim.“
„Šta je uradio? Hanka, pričaj sa mnom“, preklinjala sam, obuzeta panikom.
„Samo dođi. Molim te. Ne mogu ovo preko telefona.“
Veza je prekinuta.
Stajala sam držeći telefon prislonjen uz uho, dok mi je um već prelistavao svaku moguću verziju onoga što je moglo poći po zlu u nekoj bolničkoj sobi. Ugrabila sam ključeve od auta bez kaputa.
Cijelim putem ruke su mi drhtale na volanu.
„Ne mogu ovo preko telefona.“
Automatska vrata bolnice su se otvorila i uletjela sam unutra prebrzo, stežući ključeve u stisnutoj šaci.
Hanka je već čekala u hodniku, čvrsto prekrštenih ruku na grudima, kada sam stigla. Nije se nasmiješila niti mi rekla zdravo.
„Rahela. Pođi sa mnom.“
Krenula sam za njom niz hodnik, pored sestrinske službe, pored kolica s složenim ćebadima.
Usta su mi bila suha.
„Hanka, molim te, reci mi. Je l’ Lejla dobro? Je l’ Emir nešto rekao? Šta se desilo?“
„Prešao je granicu“, reče ona ne usporavajući korak.
„Pođi sa mnom.“
„Granicu? Hanka, moj sin je obrijao glavu zbog tvoje kćerke. Učinio je to iz ljubavi.“
Moja prijateljica se zaustavi toliko naglo da sam umalo naletjela na nju. Oči su joj bile crvene, a vilica čvrsto stisnuta.
„Nije stvar samo u brijanju glave, Rahela. Nego u tome šta je uradio nakon toga.“
„Emir mjesecima jedva spava. Donosi joj supu. Sjedi u čekaonicama i piše domaće zadatke u krilu.“
„Lejla je zatvorena osoba“, odbrusi ona tiho da se ne bi čulo dalje.
„Sada cijelo odjeljenje onkologije priča o tome. Svi imaju svoje mišljenje. Svi imaju priču o mojoj kćerci.“
„Umalo sam naletjela na nju.“
Osjetih kako mi sopstveni bijesraste, vreo i stran među nama.
„Zvala si me kao da se desilo nešto užasno. Dopsala sam ovamo misleći da je… Ne želim ni da kažem šta mi je sve prolazilo kroz glavu.“
„Možda je trebalo da odgojiš Emira da razmišlja prije nego što nešto uradi.“
Odstupila sam, zatečena.
„Nemoj to da radiš, Hanka. Nemoj to svaljivati na njega. On je momak koji pokušava da pruži ljubav tvojoj kćerki dok prolazi kroz najgoru stvar koja joj se ikada desila.“
Ona odvrati pogled, brzo trepćući.
„Osjetih kako mi sopstveni bijes raste.“
Kolica su zveckajući prošla pored nas. Pager nekog doktora zapiskutao je negdje u dnu hodnika.
„Ti ne razumiješ“, reče moja najbolja prijateljica, sada tiše. „Lakše je ako sama vidiš. Ne mogu to objasniti stojeći ovdje. Pokušala sam preko telefona i zvučala sam kao luđakinja.“
„Onda mi pomozi da shvatim usput. Jer te poznajem dvadeset godina i uopšte te ne prepoznajem u ovom trenutku.“
Hankina ramena malo klonuše.
„Sedištima, Rahela. Sedmicama ga posmatram kako ulazi ovdje i tjera je da se smije, da jede i da sjedne. A ja stojim u podnožju njenog kreveta i ne mogu je natjerati ni da popije malo vode.“
„Ti ne razumiješ.“
Zabezeknuto sam je gledala.
„Hanka…“
„Emir se pojavi s grickalicama, a moja kćerka sva zasija. Ja se pojavim s njenim omiljenim ćebetom od njegove šeste godine, a ona se samo okrene na drugu stranu.“
„Nije on za to kriv“, rekoh braneći sina.
„Znam ja to“, prošapta moja prijateljica. „Znam to. Ali saznanje ne mijenja činjenicu da to i dalje boli.“
Brzo obrisa lice nadlanicom, kao da se naljutila na sopstvene suze što su potekle.
„A danas, danas je uradio nešto… i nisam mogla ni da… nisam mogla naći riječi preko telefona.“
„Samo se okrene na drugu stranu.“
Hanka ponovo krenu, brže ovaj put, a cipele joj zaškrgutaše po uglačanom podu. Pratila sam joj korak.
„Bila sam ljubomorna na sedamnaestogodišnjeg dječaka“, reče gotovo sama sebi. „Bila sam ljubomorna na njega zato što uspijeva da uradi nešto što ja ne mogu. Znaš li kakav je to osjećaj? Da gajiš ogorčenost prema osobi koja drži tvoje dijete iznad vode?“
Nisam znala šta da kažem. Posegnula sam za njenim laktom, a ona me pustila da ga držim jednu sekundu prije nego što se izmakla.
„Nisi ti takva, Hanka.“
„Bila sam upravo takva“, reče uzdahnuvši. „I mrzim to kod sebe.“
Zaustavismo se ispred sobe 412.
„Bila sam ljubomorna.“
Unutra se čuo smijeh, pravi, iznenađeni, isprekidani smijeh! Lejlin smijeh bio je onakav kakav nisam čula mjesecima!
Hanka stavi ruku na vrata. Konačno me pogleda, očiju punih suza.
„Pokušavala sam da sama sebe ubijedim da od nje pravi predstavu“, prošapta.
„Ali poslušaj je, Hanka. On joj vraća nju samu“, odgovorih.
Glas joj puče.
„Sad i sama čujem.“
Gurnula je vrata, a ja sam zadržala dah dok sam koračala za njom.
Konačno me je pogledala.
Zakoračila sam unutra i ukočila se.
Emir je sjedio pored Lejlinog kreveta, a oboje su se smijali toliko glasno da se ona hvatala za stomak. A iza njega, poređani u hodniku poput neke nevjerovatne povorke, stajalo je desetak momaka sa svježe obrijanim glavama.
Tu je bio cijeli fudbalski tim, dvojica Emirovih profesora, pa čak i mladi bolnički kapelan, koji je trljao svoju golu glavu i široko se osmijehivao!
„Dođite da vidite, dođite“, zovnu me sestra Marija, mašući mi dok je podizala telefon.
Snimala je cijelu situaciju.
Zakoračila sam unutra i ukočila se.
U snimku su jedan po jedan iskakali u sobu.
Trener Daniel se sagnuo i dramatično se poklonio. Lejla je aplaudirala, tankih ruku koje su drhtale, sjajnih očiju kakve nisam vidjela mjesecima.
„Jesi li ti sve ovo organizovao?“ upitala sam tiho Emira.
Slegnuo je ramenima. „Raspitivao sam se već nekoliko sedmica. Svi su pristali. Samo su htjeli da ja prvi obrijem glavu.“
Okrenula sam se prema Hanki. Ruke su joj pale uz tijelo, a suze su joj se slivale niz lice.
„Nisam to mogla izgovoriti preko telefona“, prošaputala je. „Pokušavala sam. Samo mi se vrzmalo po glavi ono: ‘vidi šta ti je sin uradio’, i nisam mogla da dovršim rečenicu.“
Trener Daniel se sagnuo.
„Hanka“, rekoh, približavajući se svojoj prijateljici.
„Toliko sam bila ljubomorna na njega, Rahela. Sjedim tamo, ne mogu ništa da uradim, a on samo uđe i ona ponovo oživi.“
Privukla sam je u zagrljaj tu na samim vratima. Zaplakala je na mom ramenu, a ja sam je još čvršće zagrlila.
„Nismo mi suparnici“, rekla sam. „Ovo prolazimo zajedno.“
Šest sedmica kasnije stigli su Lejlini nalazi, i dogodilo se čudo: terapija je djelovala!
„Nismo mi suparnici.“
Hanka i ja sjedile smo te večeri na mojoj verandi, pijuckajući čaj i posmatrajući zalazak sunca.
Emirova kosa je ponovo rasla u mekim, tamnim pramenovima. Isto je bilo i s Lejlinom.
Nekada sam mislila da odgajam običnog dobrog dječaka. Tog dana u bolnici shvatila sam da je moj sin tiho izrastao u dobrog čovjeka i da je svojim primjerom povukao i sve nas sa sobom.
