Zašto je plakanje za pokojnikom grijeh? U nastavku teksta otkrijte šta kaže sveštenik. Hrišćanski život ne bi trebalo da se svodi samo na običaje, praznike, odlazak u crkvu ili spoljašnje pokazivanje vjere. Njegova prava vrijednost nalazi se u odnosu čovjeka prema Bogu i stanju njegove duše. Čovjek može imati mnogo imovine, ugled, obrazovanje i uspjeh, ali ako je pritom udaljen od Boga, ostaje bez onoga što je najvažnije. Upravo zato vjera traži od čovjeka da prije svega pogleda u sebe i zapita se koliko zaista poznaje Boga, koliko mu vjeruje i koliko se trudi da živi prema Njegovim zapovijestima.
-
Najvažnija zapovijest jeste ljubav prema Bogu
U središtu hrišćanske vjere nalazi se zapovijest da čovjek voli Boga svim svojim srcem, dušom, umom i snagom. To nije samo lijepa misao, već poziv da Bog zauzme prvo mjesto u čovjekovom životu. Ljubav prema Bogu pokazuje se kroz molitvu, pokajanje, dobra djela, praštanje, pomaganje drugima i nastojanje da se živi u skladu sa Svetim pismom.
Ipak, čovjek često više strahuje od gubitka ljudi i materijalnih stvari nego od udaljavanja od Boga. Kada izgubimo roditelja, dijete, prijatelja ili neku drugu blisku osobu, prirodno osjećamo bol i tugu. Međutim, mnogo rjeđe zastanemo i razmislimo o stanju vlastite duše. Ne pitamo se dovoljno često jesmo li se udaljili od Boga, jesmo li zanemarili molitvu i da li naš život zaista ima duhovni smisao.
-
Odnos prema smrti i gubitku bližnjih
Smrt je dio ljudskog života i podsjeća nas na prolaznost svega zemaljskog. Pravoslavna vjera poziva čovjeka da smrt ne posmatra samo kroz očaj i beznađe, već kroz vjeru u Boga i nadu u vječni život. Zbog toga je važno razlikovati tugu od očajavanja. Čovjek može žaliti za nekim koga je volio, ali ne bi trebalo da dopusti da ga bol potpuno udalji od Boga.
Prava ljubav prema roditeljima, na primjer, ne pokazuje se tek nakon njihove smrti. Ona se pokazuje dok su živi. To znači posjećivati ih, pomagati im, saslušati ih, brinuti o njima i biti uz njih kada im je teško. Nema mnogo smisla prolijevati velike suze nakon smrti osobe kojoj tokom života nismo pružili dovoljno pažnje i ljubavi.
Zato se čovjek treba zapitati kako koristi vrijeme koje mu je dato. Ne znamo koliko ćemo dugo živjeti niti možemo sa sigurnošću znati kada će se naš zemaljski put završiti. Jedni ljudi dožive duboku starost, dok drugi umru veoma mladi. Neko preživi teške bolesti i nesreće, a neko izgubi život u okolnostima koje niko nije očekivao. Tajna života i smrti nije u našim rukama.
-
Božija volja i ljudska ograničenja
Čovjek često pokušava da pronađe odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo. Kada neko umre, pitamo se zašto ljekari nisu uspjeli da ga spasu, zašto je baš ta osoba morala otići ili zašto joj nije dato još nekoliko godina života. Takva pitanja su razumljiva, ali podsjećaju nas na činjenicu da čovjek nema potpunu kontrolu nad životom.
Ljekari mogu liječiti, koristiti savremene metode, davati terapije i obavljati operacije, ali ni njihovo znanje nije svemoćno. Postoji granica ljudskih mogućnosti. Vjera upravo u toj granici poziva čovjeka da se osloni na Boga, da se moli i da prihvati da ne može sve razumjeti.
To ne znači da čovjek ne smije osjećati bol. Gubitak bliske osobe je težak i prirodno je da se pojave suze i tuga. Međutim, hrišćanin ne bi trebalo da ostane zarobljen u očajanju. Molitva, vjera i nada treba da budu jače od beznađa.
-
Sahrana nije samo običaj
Sahrana bi trebalo da bude trenutak molitve i ozbiljnog razmišljanja o prolaznosti života. Međutim, ljudi ponekad više pažnje posvećuju stvarima koje nisu suštinske. Razgovara se o hrani, vijencima, odjeći, gostima, običajima i tome ko će šta donijeti, dok se najvažniji dio – molitva za pokojnika – stavlja u drugi plan.
Nije svrha sahrane da se pokaže koliko je neko novca potrošio ili koliko je raskošan posljednji ispraćaj. Mnogo je važnije da se čovjek iskreno pomoli, da se prisjeti pokojnika i da Bogu povjeri njegovu dušu.
Molitva ne bi trebalo da bude samo formalnost. Kada se ljudi okupe oko groba, trebalo bi da se sjete da je pred njima čovjek koji je završio svoj zemaljski život. Taj trenutak može biti prilika da svako od prisutnih razmisli i o vlastitom životu.
Zašto su molitva i dobra djela važni
Molitva za pokojne ima posebno mjesto u pravoslavnoj tradiciji. Oni koji ostaju iza umrlog mogu pokazati ljubav ne samo riječima, već i molitvom i dobrim djelima. Umjesto nepotrebnog trošenja novca na stvari koje brzo izgube značaj, više smisla ima pomoći nekome kome je pomoć potrebna, učiniti dobro djelo i u molitvi se sjetiti pokojnika.
Čovjek tokom života ostavlja trag u ljudima koje je upoznao. Ako smo nekome pomogli, utješili ga, bili uz njega u teškom trenutku ili učinili nešto dobro bez očekivanja nagrade, postoji mogućnost da će nas se ta osoba jednog dana sjetiti u molitvi.
Zato je važno živjeti tako da iza sebe ne ostavljamo samo imovinu, fotografije i predmete, već i dobra djela. Nije presudno koliko smo imali, već koliko smo dobra učinili i koliko smo ljubavi pružili drugima.
-
Razmišljanje o sopstvenoj duši
Čovjek bi trebalo da razmišlja o smrti upravo zato da bi ozbiljnije shvatio život. Svakodnevica nas često potpuno zaokupi. Radimo, kupujemo, čistimo, gledamo televiziju, planiramo putovanja i brinemo o novcu. Sve su to stvari koje imaju svoje mjesto, ali nijedna od njih ne bi trebalo da postane važnija od Boga i stanja naše duše.
Dobro je povremeno zastati i zapitati se: Šta sam uradio sa vremenom koje mi je dato? Kome sam pomogao? Koga sam povrijedio? Jesam li nekome oprostio? Da li se molim? Da li poznajem svoju vjeru? Da li svojim ponašanjem približavam druge Bogu ili ih udaljavam od Njega?
Takva pitanja mogu biti teška, ali su veoma važna. Ona čovjeka podstiču na pokajanje i promjenu.
-
Vrijeme za promjenu još postoji
Dok god je čovjek živ, postoji mogućnost da promijeni svoj život. Niko nije bez grijeha i niko ne može tvrditi da je uvijek postupao ispravno. Međutim, čovjek može da se pokaje, da počne drugačije da živi i da se vrati vjeri.
Odlazak u crkvu, molitva, čitanje Svetog pisma i razgovor sa sveštenikom mogu pomoći čovjeku da bolje razumije svoju vjeru. Nije dovoljno samo znati da Bog postoji. Potrebno je truditi se da Mu se približimo i da Njegove zapovijesti postanu dio našeg svakodnevnog života.
Svaki dan može biti nova prilika. Umjesto da stalno odlažemo promjenu, možemo početi upravo sada. Jedan iskren razgovor, jedno dobro djelo, jedno oproštenje ili jedna iskrena molitva mogu biti prvi korak ka drugačijem životu.
-
Materijalni uspjeh nije mjera čovjekove vrijednosti
Čovjek može postati veoma obrazovan, steći visoku funkciju, zaraditi mnogo novca i obezbijediti svojoj porodici gotovo sve što joj je potrebno. Ipak, sve to ne može biti zamjena za vjeru i duhovni život.
Automobil može olakšati putovanje, novac može obezbijediti sigurniji život, a obrazovanje može otvoriti mnoga vrata. Ništa od toga samo po sebi nije loše. Problem nastaje kada materijalne stvari postanu važnije od Boga.
Ako čovjek cijeli život provede jureći za imovinom, a potpuno zanemari svoju dušu, na kraju može shvatiti da je potrošio mnogo vremena na ono što nije najvažnije. Zato treba pronaći ravnotežu i ne dozvoliti da novac, karijera i imovina zauzmu mjesto koje pripada vjeri.
-
Život kao vrijeme pripreme
Svaki čovjek bi trebalo da shvati da je njegov život ograničen. Ne znamo koliko nam je dana preostalo, ali znamo da vrijeme prolazi. Upravo zato svaki dan treba iskoristiti za nešto vrijedno.
Treba činiti dobro dok imamo priliku. Treba pomoći roditeljima dok su živi, voljeti porodicu, oprostiti onima koji su nas povrijedili, pružiti ruku čovjeku u nevolji i ne zaboraviti molitvu. Sve ono što činimo danas oblikuje našu dušu.
Najvažnije pitanje nije koliko smo stekli, već kakvi smo ljudi postali. Nije najvažnije koliko smo novca ostavili djeci, već kakvu smo im vjeru, ljubav i primjer pružili. Čovjek može ostaviti veliku kuću i bogatstvo, ali mnogo je vrednije ostaviti uspomenu na dobrotu, poštenje, vjeru i ljubav.
Zato bi svako od nas trebalo da se češće zaustavi i pogleda u svoje srce. Ako smo živi, još imamo mogućnost da nešto promijenimo, da se približimo Bogu i da svoje vrijeme iskoristimo na pravi način. Briga o duši ne može se odlagati za neki drugi dan, jer niko ne zna koliko mu je dana još ostalo.
