Dragan Stojković Bosanac je poznati harmonikaš koji je kao član žirija u najpopularnijem muzičkom takmičenju Zvezde Granda od samog njegovog početka. Danas govorimo o njegovom privatnom životu.
Dragan Stojković već nekoliko decenija zauzima istaknutu poziciju u oblasti muzike. Njegova karijera, koja je duža od četrdeset godina, odražava posvećenost suštini tradicionalne muzike dok istodobno uključuje moderne glazbene elemente, čineći je tako privlačnom i dostupnom široj publici. Iako evoluirajućoj prirodi glazbenog izraza tijekom godine, on je ostao nepokolebljiv u svom umjetničkom stilu, nastojeći zaštititi kulturno nasljeđe kroz savremeno gledanje. Rođen 1961. godine u Sarajevu, svoje formativne godine doživio je u Konjicu, gdje je u početku razvio dubok afinitet prema muzici.
- U to vrijeme otkrio je svoju strast prema harmonici, instrumentu koji će na kraju poslužiti i kao njegov amblem i sredstvo za prenošenje njegovih emocija kroz muziku. Preseljenje u Beogradu sedamdesetih godina označilo je značajnu prekretnicu; u ovoj živoj atmosferi prepunog talenta i raznovrsnih glazbenih pokreta, imao je privilegiju da se sarađuje sa nekoliko istaknutih ličnosti, poput Dragana Aleksandrića i Vlade Kreslina, koji su odigrali presuđenu ulogu u njegovoj umjetničkoj evoluciji.
Dragan je napravio značajan utjecaj kao izvođač. Njegov osobit pristup muzici leži u njegovoj sposobnosti da preplete tradicionalne melodije s modernim aranžmanima, što rezultira pjesmama koje su i emotivno rezonantne i suvremene. Jedna od njegovih najpoznatijih kompozicija, „Jutro će promeniti sve“, postala je prava himna nade, okupljajući publiku širom regiona i obezbedivši trajno mesto u muzičkom kanonu Balkana. Njegovo učešće se proširilo i van scene.
Kao mentor i žiri renomiranog natjecanja “Zvezde Granda”, značajan dio svoje karijere posvetio je negovanju talenata u nastajanju. Pojavio se kao uzor profesionalnog ponašanja, muzičke posvećenosti i lične topline. Tokom svoje karijere, on je dosledno održavao pažljivu ravnotežu između svoje javne ličnosti i svog privatnog života, koji je vešto štitio od medijske kontrole. Njegova supruga Dunja igra ključnu ulogu u njegovom životu, budući da je u braku više od četiri decenije. Njihova veza počela je 1977. godine i unatoč različitim izazovima i fluktuacijama, zadržali su jaku vezu.
Par ima dvoje djece: sina Aleksandra i ćerku Giju, koja je očevim stopama krenula u carstvo muzike. Dragan često ističe da mu Dunja služi kao najznačajniji izvor inspiracije, kako emotivno tako, tako i profesionalno. Ona je doprinela njegovom radu kao savjetnik, figura čije mišljenje vrlo cijeni i u čijem prisustvu nalazi spokoj. U njihovom domaćinstvu preovlađuju principi porodičnih vrijednosti — koje karakterišu međusobno poštovanje, podrška i jedinstvo. Muzika prožima njihovu svakodnevnu egzistenciju, služeći se ne samo kao poziv, već i kao sredstvo za negovanje povezanosti.
Dunja ima ključnu ulogu u izboru i evoluciji pjesama koje je Dragan napravio. U trenucima kada se suočavao s profesionalnim neizvjesnostima ili izazovima, ona je bila ta koja mu je pružila nepotrebne smjernice kako bi mu pomogla da se ponovno fokusira i koristi svoju unutarnju snagu. Zajedno su svoju strast prema umjetnosti preneli svom potomstvu. Njihova rezidencija bila je obavijena melodijama, instrumentima i diskusijama usklađenim na muziku i kreativnost. Porodične glazbene večeri zauzimaju značajno mjesto u njihovim životima, prevazilazeći puku društvenu interakciju; ove prilike služe kao temelj za najdublja porodična sećanja.
Dragan smatra da je održavanje veze sa tradicijom neophodno za nove generacije, čak i usred suvremenih utjecaja. Shodno tome, postoji da kod djece unaprijed razumijevanje narodne muzike tako što ih uči sviranju harmonike i upoznaje ih sa drevnim pjesmama i vrijednostima koje su se koristile na njegov glazbeni izraz. Kroz ove napore, njegovo umjetničko nasljeđe prevazilazi puko izvođenje i integriše se u tvivo porodične kulture. Dragan Stojković se danas ne smatra samo muzičarem, već i amblemom postojanja, porodične otpornosti i kulturnog nasleđa.
Njegov profesionalni put ilustruje ideju da se uspjeh može postići bez žrtava osobnog života, pokazujući da je izvodljivo zauzeti istaknutu poziciju uz istodobno održavanje svojih principa. Njegova muzika traje kroz generacije, njegovo vođstvo utječe na nove umjetnike, a njegova se suština prenosi kroz porodične običaje. U eri u kojoj ekspeditivnost često ima prednost nad izvrsnošću, Stojkovićeva zaostavština služi kao dirljiv sudionik na značaj posvećenosti, autentičnosti i strasti za naše poduhvate. On pokazuje da koegzistencija umjetnosti i porodičnog jedinstva nije samo ostvarena već je neophodna za postizanje istinske životne ravnoteže.
