Zdravlje i oporavak često su rezultat složene mreže faktora, gdje se umiješaju medicinska znanja, lična vera i čak slučajnosti koje dovode do promjena. Danas otkrivamo jednu zanimljivu priču iz regiona.
- Zorica Karanović, doktorica socijalne psihologije, spisateljica i novinarka, iskusila je ovu komplikovanost na vlastitoj koži, kada je prošla kroz period neobjašnjivih simptoma i borbe za život.
Godine 2017. Zorica je počela da ośeća neuobičajenu iscrpljenost, gubila je na težini, imala povraćanja i gubitak apetita, a nijedan od pet lekara koje je konzultovala nije mogao postaviti tačnu dijagnozu. Osećala se kao da je zarobljena u “medicinskoj magli”, gdje su simptomi bili prisutni, ali nisu povezani sa specifičnom bolešću.
U intervjuu za emisiju “Blic žena studio”, Zorica je podelila dramatičnu epizodu iz tog perioda. Njena porodica, misleći da joj je kraj blizu, počela je razmatrati izbor slike za nadgrobni spomenik. Međutim, njena majka nije htjela prihvatiti takvu sudbinu, ponavljajući reči koje su Zorici ostale urezane u sećanje: „Zorica će živjeti. Ja to duboko osećam.“
- Shvatajući da bi mogla biti na poslednjim trenucima svog života, Zorica je zamolila majku da je odvede na Zlatibor, mjesto koje joj je uvijek pružalo radost i utjehu. Tamo je došlo do neočekivane promjene.
Iako je oktobar bio neuobičajeno topao, Zorici je bilo strašno hladno, i nije uspjela se ugrijati, čak ni uz pomoć lijekova koje je uzimala. Jednog dana, dok su pokušavale uključiti grejanje u apartmanu, upoznale su Aleksandra Pavlovića, potpukovnika u penziji koji se vraćao iz manastira Dubrava, gdje je volontirao.
Kad je video slabu i pokrivačom prekrivenu Zoricu, pitao je šta joj je. Zorica nije mogla odgovoriti jer sama nije znala uzrok svojih problema. No, Pavlović je izgovorio reči koje su promijenile njen život: „Spakujte se. Sutra u 10 dolazim po vas. Vodim vas na jedno mjesto.“ Bez obzira na svoju iscrpljenost, Zorica je odlučila pratiti ga. Put ih je vodio kroz kanjon rijeke Uvac ka manastiru Dubrava.
- Iako je bio dug i naporan, Zorica je osjećala da mora ići, jer je željela zadovoljiti čovjeka koji joj je dao nadu. U manastiru su ih dočekali iguman Danilo i mati Teodora. Zorica je ispovedala, a zatim je pročitana molitva.
Sutradan se probudila kao druga osoba. Da li je to bila autosugestija ili djelovanje više sile? Zorica, kao stručnjak za ljudsku psihologiju, smatra da je vjerovanje u nešto veće od nas samih nosilo snagu. Po povratku u Beograd, nova informacija je donijela ključ za rješavanje njenog zdravstvenog stanja.
Njena majka je slučajno razgovarala sa apotekarkom, koja je sugerisala da simptomi podsjećaju na infekciju helikobakterijom. Testiranje je potvrdilo sumnju, a nakon antibiotičke terapije, Zorici je značajno bolje. Nakon fizičkog oporavka, Zorica je odlučila posvetiti pažnju svom izgledu i posjetila kozmetičarku. Ta joj je predložila da posjeti manastir Tumane, gdje bi mogla potražiti duhovnu podršku.
- Kozmetičarka joj je pričala o igumanu Dimitriju, u koga je vjerovala da može pomoći. I kao da je sudbina htjela, te večeri je Zorica vidjela baš njega – oca Dimitrija Plećevića, igumana manastira Tumane, na televiziji.
Sutradan je pogledala emisiju u reprizi i odlučila: „Idemo u Tumane.“ U manastiru je srela oca Dimitrija koji je prodavao sveće. Zamolila ga je za pomoć, a on je rekao: „Molitva je tvoja pomoć.“ Molila je nad moštima Svetog Jakova Tumanskog, što je označilo početak pozitivnih promjena u njenom životu.
Na kraju svoje priče, Zorica zaključuje da ne vjeruje samo u vjeru ili samo u nauku, već u njihovu neraskidivu povezanost. Vera i medicina nisu suprotstavljeni svjetovi, nego se dopunjuju. Njen proces izlječenja bio je rezultat tog spoja, i zbog toga ne isključuje nijedan aspekt – ni vjeru, ni nauku. „Sve ima svoju ulogu u našem životu“, kaže Zorica, ostavljajući nas sa jasnim i inspirativnim uvidom u snagu volje, vjere i medicinskog znanja.
