Džej Ramadanovski, jedan od ikonskih pjevača narodne muzike u regiji, bio je čovjek koji je svojim životnim izborima i praksama pokazao da se vjerska tolerancija i poštovanje drugih uvjerenja mogu kombinovati sa čvrstim održavanjem vlastitog identiteta. Danas otkrivamo kako.
- Smrt Džeja je ostavila rastužujući trag u srcima njegovih kolega, poznanika i fansa, a priče o njegovom životu i vjeri nastavljaju da inspiriraju one koji su ga znali i one koji su ga samo slušali.
Jedna od najpoznatijih karakteristika Džeya bila je njegova duboka poštovanja prema Svetoj Petci, koju je često posjećivao unatoč svojoj muslimanskoj vjeri. Također je bio čest gost Crkve Ružice na Kalemegdanu, gdje bi molio i palio svijeće za blagošćertve. Ovaj susret s različitim vjerskim tradicijama nije značio promjenu njegovog islamskog nasljeđa; nego je bio refleks njegove iskrene duhovne potrebe i poštivanja drugih vjera.
Jedna od legendarnih priča govori o njegovom susretu s patrijarhom Pavlom. Dok je putovao taksijem kraj crkve, ugledao je patrijarha Pavla na trotoaru i odmah naredio vozaču da zaustavi vozilo. Izashao je i približio se starješini, pitajući: “Mogu li ti poljubiti ruku, Ćala?”
Taj trenutak, kao i mnogi drugi, ukazuju na njegovu sposobnost da štiti tradiciju i kulturnu bogatstvu, ne oslanjajući se na formalnosti vjerske pripadnosti. Nakon smrti svog oca, Deja Ramadanovskog, njegova kćer Maria javno je obratila pažnju na to kako se javnost suočava s vjerskom stranom života svog oca.
Na Instagram profilu objasnila je da je Džej rođen u obitelji Mazlama i Bari Ramadanovskih, obitelji koja je praktikirala islam u Makedoniji. Ona je naglasila da je njegov interes za pravoslavnu tradiciju bio rezultat ljubavi prema bivšoj suprugi Nadi i raznovrsnih životnih utjecaja, ali da je on nikada nije napustio islam kao svoju osnovnu vjersku identitetu.
- Marija je molila medije da izbjegavaju spekulacije koje bi mogli naštetiti memoriji njegovog oca, ističući da je njegov identitet bio složen, ali autentičan. Svoje vjerske navike, Džej je opisivao kao jedan od aspekata života koji su mu davale mir i smisao.
U jednom intervjuu za magazin Skandal, rekao je: “Rođen sam u obitelji muslimanske vjere. Moj otac je prakticirao islam, a ja sam prihvatio njegova uvjerenja.” Iako je mladoću proveo bez previše razmišljanja o formalnoj definiciji svoje vjerske pripadnosti, kasnije je počeo dosljednije posjećivati kapelu Svete Petke i džamiju, koristeći oba prostora za molitvu i duhovnu podršku.
Kapela Svete Petke, situirana na Kalemegdanu, postala je jedan od njegovih omiljenih mjesta za molitvu. Svećenik koji mu je često svjedočio u crkvi primijetio je da je tipično da pojedinci različitih vjera traže utjehu u ovim sakralnim prostorima. Važnost takvih posjeta, prema svećeniku, leži u tome što kršćanstvo, islam i druge vjere mogu zajedno doprinijeti stvaranju atmosfere tolerancije i međuvjerskog razumijevanja.
- Osim što je redovito palio svijeće i uzimao svetu vodu, Džej je bio aktivan u pomaganju drugima – tiho i skromno donirivao hranu djeci u nepovoljnom položaju i pružao financijsku potporu tim koji su bili u potrebi.
Starija žena, često prisutna u kapeli Svete Petke, prisjetila se jednog od brojnih trenutaka kada je Džej bio u crkvi. “On je bio ovde redovito, ne samo Veliki petak, već i običnim danima,” rekla je. “Pazio je da niko ne primijeti njegove donacije, no njegovi gestovi su bili hvalevrijedni.”
Ona je dodala da je Džej bio simbol dobroćintnosti i empatije, često ponavljajući Kristovu nauku izraženu u Evanđelju: “A kad daješ milostinju, neka ne zna ljevica tvoja što čini desnica tvoja.” Ovaj pristup životu, kombinacija vjerskog poštivanja i humanitarne aktivnosti, ilustrira koliko je Džej bio više nego samo popularan glazbenik.
Bio je čovjek velikog srca, koji je koristio svoj status i resurse da pomogne drugima, bez obzira na njihove vjerske ili etničke poreklo. Njegova je duhovnost bila otvorena i fleksibilna, a njegove djelatnosti u kapeli Svete Petke i drugim sakralnim mestima dokazivali su da je mir i blagoslov mogli biti pronalazeni u raznim formama vjere i spiritualnosti.
Vijest o njegovoj smrti je iznenada probudila bolešću i nostalgiju kod one žene iz kapele. “Bio je tako iskren i ljubazan,” rekla je, “da se čini nemoguće da ga više nema.” Njegova prisutnost u ovim prostorima, kao i njegova sklonost da pomogne tihom i besglasnim, ostavila je trajni trag u srca onih koji su ga znali.
Džej Ramadanovski je dokazao da je moguće biti poštovan član jedne vjere, a istovremeno priznavati i cijeniti vrijednosti drugih. Njegovo je životno delo, kakvo je i vanjski, i privatni, inspirativno podsećanje na to da je važno pratiti sopstvene vjerovanja bez da se gubi poštivanje prema drugima. Njegove su djelatnosti i molitve bio izraz njegove bogate duhovne prirode i snage koja je prešla granice religije i nacionalnosti.
Kroz svoje radnje, Džej je bio pravi primer toga kako se može živjeti u harmoniji sa sopstvenom vjerom i istovremeno poštovati i podržavati druge. Njegova je priča, poput mnogih drugih, jedan od onih koji će nam podsjećati da je čovjek definiisan ne samo njegovim profesionalnim uspjesima, već i njegovim gestovima dobroćintnosti i brige za okolinu.
- Džej Ramadanovski, čovjek velikog srca, ostao je u srcima onih koji su ga voljeli i poštovali, kao simbol otpornosti, tolerantnosti i ljubavi prema bližnjem. Njegova duhovna putovanja i humanitarne aktivnosti čine ga još jednom izuzetnom likom u svijetu umjetnosti i ljudskih odnosa.
