Udario je ćerki šamar. U nastavku teksta doznajte šta se desilo. Postoje situacije u kojima roditelji, suočeni s umorom, nervozom i dječijim ispadima, izgube kontrolu i urade nešto zbog čega se kasnije ozbiljno preispituju. Upravo u takvoj situaciji našao se jedan otac koji priznaje da je tokom večere kod porodičnih prijatelja udario svoju jedanaestogodišnju kćerku. Iako se već narednog jutra pokajao zbog svog postupka, istovremeno smatra da je djevojčica svojim ponašanjem prešla svaku granicu i da su je on i supruga možda previše razmazili.
Međutim, ono što ga sada najviše pogađa jeste činjenica da nakon tog događaja ni supruga ni kćerka ne žele razgovarati s njim. Svoju priču podijelio je kako bi objasnio šta se dogodilo i zbog čega smatra da je njegova reakcija bila posljedica dugotrajnog popuštanja djetetu.
-
Nakon naporne smjene jedva sam čekao da sjednem i odmorim
Tog dana radio sam dvanaestosatnu smjenu i kući sam se vratio potpuno iscrpljen. Nisam imao vremena ni da se presvučem, odmorim ili nešto pojedem, jer smo supruga, kćerka i ja odmah krenuli automobilom prema kući naših kumova, gdje smo bili pozvani na večeru.
Iskreno, nakon toliko sati provedenih na poslu, jedino o čemu sam razmišljao bilo je da negdje sjednem i malo odmorim noge. Cijeli dan sam proveo na nogama i osjećao sam veliki umor, ali nisam želio kvariti dogovoreno druženje niti otkazivati odlazak u posljednjem trenutku.
Kada smo stigli, kum nas je srdačno dočekao i ponudio nam mjesta za stolom. Supruga i kćerka su ubrzo otišle do toaleta, dok sam ja iskoristio priliku da sjednem. Odabrao sam jedno od slobodnih mjesta i konačno osjetio olakšanje nakon napornog radnog dana.
Nisam ni slutio da će se obična porodična večera pretvoriti u situaciju koja će potpuno promijeniti atmosferu među nama.
-
Sve je počelo zbog jednog mjesta za stolom
Kada su se supruga i kćerka vratile, djevojčica je odmah počela negodovati jer je željela sjesti upravo na mjesto koje sam ja već zauzeo. Bez mnogo objašnjavanja počela je povišenim tonom zahtijevati da ustanem i prepustim joj stolicu.
Pokušao sam joj mirno objasniti da sam veoma umoran i da bih volio ostati sjediti, posebno zato što su za stolom postojala i druga slobodna mjesta. Rekao sam joj da može izabrati bilo koju drugu stolicu i da nema razloga da pravimo problem oko nečega tako nevažnog.
Međutim, moja kćerka nije željela prihvatiti takav odgovor. Umjesto da se smiri i pronađe drugo mjesto, počela je sve glasnije protestovati. Njeno negodovanje ubrzo se pretvorilo u vikanje, a ja sam osjećao kako mi strpljenje polako nestaje.
Posebno me pogodilo to što se sve događalo pred kumovima. Bilo mi je neprijatno zbog njenog ponašanja, ali i zbog činjenice da nisam uspijevao uspostaviti normalnu komunikaciju s vlastitim djetetom.
-
Upozorenja nisu pomogla, a onda sam izgubio kontrolu
Pokušavao sam joj nekoliko puta objasniti da ne može uvijek dobiti ono što želi i da mora naučiti prihvatiti kada joj roditelji kažu ne. Upozoravao sam je da prestane vikati i da se pristojno ponaša jer smo u gostima.
Ipak, činilo se da nijedna moja riječ ne dopire do nje. Nastavila je vikati i praviti scenu, ne obazirući se ni na moje molbe ni na upozorenja.
U jednom trenutku potpuno sam izgubio kontrolu i udario je otvorenim dlanom po licu. Nakon toga je zašutjela i prestala vikati. Atmosfera za stolom postala je veoma neprijatna, a druženje koje je trebalo proteći u lijepom raspoloženju pretvorilo se u neugodan događaj.
Svjestan sam da šamar nije način na koji roditelj treba rješavati nesuglasice s djetetom. Ipak, u tom trenutku bio sam uvjeren da sam morao nekako zaustaviti njeno ponašanje, posebno zato što smatram da smo joj supruga i ja tokom odrastanja previše dopuštali.
-
Supruga mi zamjera postupak, a kćerka ne želi ni da me pogleda
Od te večeri situacija u našoj kući nije ista. Supruga je veoma ljuta na mene, a ni kćerka ne želi razgovarati sa mnom. Primijetio sam da me obje izbjegavaju i da se među nama stvorila velika udaljenost.
Cijelo jutro razmišljam o svemu što se dogodilo. Vraćam film i pitam se jesam li zaista morao tako reagovati. S jedne strane, osjećam kajanje zbog toga što sam udario vlastito dijete, ali s druge strane i dalje smatram da njeno ponašanje nije bilo prihvatljivo.
Moja kćerka ima jedanaest godina i mislim da je već dovoljno odrasla da razumije osnovna pravila lijepog ponašanja. Ne očekujem da uvijek bude poslušna ili da se u svemu slaže sa mnom, ali smatram da mora naučiti poštovati roditelje i prihvatiti da ne može svaki put biti onako kako je ona zamislila.
-
Sada se pitam jesmo li je zaista previše razmazili
Kada razmišljam o cijeloj situaciji, često se vraćam na način na koji smo supruga i ja odgajali kćerku. Oduvijek smo joj željeli pružiti najbolje i trudili smo se da joj ništa ne nedostaje. Možda smo joj zbog toga previše popuštali i dopuštali da se ponaša onako kako želi.
Ne želim da moje dijete odrasta misleći da može vikati na druge ljude, praviti scene u gostima i očekivati da svi ispune njene želje. Smatram da je važno da nauči kako se treba ponašati u društvu, ali i da razumije da drugi ljudi imaju svoje potrebe i osjećaje.
Ipak, sada se nalazim u situaciji u kojoj ne znam kako da popravim odnos sa suprugom i kćerkom. Ne želim da se udaljimo jedni od drugih, ali mi je teško i prihvatiti da se cijeli događaj posmatra samo kroz moj postupak, bez razgovora o ponašanju koje mu je prethodilo.
Najviše me boli što nakon svega ne razgovaramo kao porodica. Umjesto da zajedno pokušamo riješiti problem, svako se povukao na svoju stranu, a ja i dalje razmišljam o tome šta sam mogao drugačije uraditi te večeri.
