Ako ste ljubitelji zanimljivih priča u nastavku teksta donosimo jednu takvu. Uživajte!
Kad sam tog poslijepodneva stigao u vrtić, moja petogodišnja kćerka Hana stajala je kraj prozora s crtežom u rukama.
Podigao sam ruku i mahnuo. Ona se nasmijala, potrčala prema meni i zagrlila me oko nogu.
— Stvarno si došao!
— Pa rekao sam da hoću.
Pogledala me na trenutak, kao da razmišlja treba li nešto odgovoriti. Onda mi je pružila crtež.
Na papiru je bila kuća, žuto sunce i troje ljudi. Mama, Hana i muškarac u zelenom džemperu.
Ja nisam imao zeleni džemper.

— A ko je ovo? — upitao sam.
— Moj novi tata.
Spustio sam se u čučanj.
— Kako to misliš, novi tata?
— On zna sve riječi. Ti ih još nisi naučio.
Iza nas su se otvorila vrata garderobe. Odgajateljica je izašla noseći kutiju punu papirnih ukrasa.
— Hana, jesi li tati dala pozivnicu?
Kćerka je zavukla ruku u ruksak i izvukla presavijen plavi papir.
Na njemu je pisalo: „Predstava: Jedan dan u mojoj porodici.“
Ispod naslova stajao je termin generalne probe. Sutra u četiri.
— Trebao bih razgovarati s vama — rekao sam odgajateljici.
Pogledala je moj izraz lica, pa spustila kutiju.
— Naravno.
Dok je Hana otišla po kapu, pokazao sam joj crtež.
— Ko je čovjek kojeg moja kćerka zove novim tatom?
Na njenom licu pojavilo se razumijevanje.
— Gospodin Emir. Otac djevojčice iz starije grupe. Pomaže nam s predstavom i uskočio je u vašu ulogu.
Osjetio sam kako mi popušta stisak u grudima.
— Ulogu?
— Poslali smo obavijesti roditeljima. Vaša supruga rekla je da ste zainteresovani, ali niste mogli doći na probe.
Sjetio sam se poruke koju sam otvorio između dva sastanka. Supruga mi je kasnije spomenula predstavu. Rekao sam joj da ćemo se dogovoriti.
Odgajateljica je nastavila tiše:
— Hana vas je prve dvije probe čekala. Nije htjela početi bez vas. Onda smo predložili da neko privremeno čita vaše rečenice.
Tada se vratila s kapom navučenom preko jednog uha.
— Jesi li se naljutio?
— Nisam, dušo.
— Dobro. Novi tata je samo dok ti ne budeš mogao.
U automobilu je pričala o kartonskoj kući koju su pravili. Slušao sam je pažljivije nego inače. Nisam uključio radio. Telefon mi je dva puta zazvonio u džepu.
Nisam se javio.
Te večeri pronašao sam plavi papir na kuhinjskom stolu i pitao suprugu zašto mi nije rekla da Hana čeka.
Prestala je rezati hljeb.
— Rekla sam ti. Prvi put si bio u vožnji. Drugi put si odgovorio da ne znaš kakav će ti biti raspored.
Htio sam objasniti koliko je bilo posla. Umjesto toga, pitao sam gdje je tekst predstave.
Izvadila ga je iz ladice.
Na prvoj stranici bilo je moje ime. Precrtano olovkom. Ispod njega pisalo je: Emir.
Sutradan sam u pola četiri parkirao preko puta vrtića.
Ispred ulaza stajao je čovjek u bež kaputu. Pomagao je Hani da zakopča jaknu dok je odgajateljica pridržavala vrata. Izlazili su u dvorište po kulise ostavljene u ostavi.
Hana mu je nešto govorila, a on se sagnuo da je bolje čuje.
Nekoliko sekundi ostao sam u automobilu, držeći tekst predstave na koljenima. Zatim sam izašao.

— Tata!
Potrčala je prema meni.
Emir je prišao i pružio mi ruku.
— Drago mi je. Hana kaže da vi najbolje možete izgovoriti završnu rečenicu.
— Nisam baš vježbao glumu.
— Nisam ni ja. Snaći ćemo se.
U sali su male stolice bile okrenute prema improvizovanoj pozornici. Na podu je stajala kartonska kuća s prozorom koji se stalno zatvarao.
Prošli smo predstavu jednom. Pogriješio sam ulaz, zaboravio dvije rečenice i gotovo srušio papirno drvo. Hana se smijala toliko da je i sama zaboravila tekst.
Onda smo stigli do posljednje scene.
Trebao sam sjesti za sto, odložiti zamišljenu poslovnu torbu i pitati je kako je provela dan.
Ona je trebala pokazati crtež.
Ali umjesto da uzme papir, uhvatila me za rukav.
— Hoćeš li doći i kad budu gledali svi roditelji?
Odgajateljica nije rekla da nastavimo. Emir je spustio kulisu koju je držao.
Pogledao sam kćerku.
— Hoću.
— I ako te zovu s posla?
Izvadio sam telefon i ugasio ga pred njom.
— I tada.
Na dan predstave sjedio sam iza kartonske kuće deset minuta prije početka. Čuo sam roditelje kako ulaze i pomjeraju stolice.
Hana je provirila iza zavjese da provjeri jesam li tu.
Kad me ugledala, samo je klimnula.
Poslije predstave donijela mi je novi crtež. Kuća je bila ista, kao i žuto sunce. Muškarac je sada nosio plavu jaknu.
Na poleđini je, uz pomoć odgajateljice, napisala jednu rečenicu:
„Moj tata je došao.“











