Vicevi su kratke forme čiji je cilj zabaviti i nasmijati one koji slušaju ili čitaju. Kod nas su već legendarni vicevi na račun Sulje, Fate i Muje a danas vam donosimo jedan koji je popularan na internetu.
DODATNI TEKST
Dok jutarnji mir još uvijek vlada ulicama gradova poput Berlina, Stockholma i Beča, u skrovitim kutovima gradilišta počela je dnevna smjena tihog, ali neumoljivog pothvata. Unutar ovog carstva betona, buke i čelika, radnici iz Bosne i Hercegovine daju svoj doprinos – ne samo fasadama koje grade, već i neizgovorenom narativu moderne europske migracije. Ovaj narativ ne obuhvaća samo temu rada, već zadire i u područje postojanja i identiteta.
- Zamršeno isprepliće teme nostalgije, žrtve, ponosa i neizgovorene patnje. Ovim pojedincima zgrada služi ne samo kao mjesto fizičkog rada, već i kao utočište za preživljavanje, skladište sjećanja i odraz nepokolebljivog dostojanstva. Narativ o bosanskohercegovačkim radnicima u Europi seže nekoliko desetljeća unatrag, sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su uspostavljeni sporazumi o radu između bivše Jugoslavije i ekonomski naprednih zapadnoeuropskih zemalja, uključujući Njemačku i Austriju.
U to vrijeme tisuće pojedinaca iz Bosne, uglavnom muškaraca, krenulo je na put u nepoznato, noseći samo skromne stvari i težnje za boljom budućnošću. Njihovi motivi bili su jasni, ali duboko smisleni. Ostvarite prihod za svoju obitelj, pošaljite sredstva kući i na kraju se vratite s nečim važnim. Međutim, ono što je trebalo biti prilika za privremeno zaposlenje, za mnoge se pojedince razvilo u nepovratni životni put. Tijekom 1990-ih dogodio se značajan val migracija, potaknut sukobom u Bosni i Hercegovini.
Mnogi pojedinci su tražili azil; Međutim, umjesto da otkriju sigurnost, naišli su na drugačiju vrstu poteškoća. Trenutno se na gradilištima diljem Europe može čuti bosanski govor obojen humorom i gorčinom, usred mješavine jezika, psovki i alata. Ovo okruženje daje prednost otpornosti i domišljatosti u odnosu na formalne kvalifikacije. Među radnicima ima pojedinaca koji su nekoć bili profesori, studenti, vozači, pa čak i inženjeri; Iako možda nemaju službene titule, oni nose svoje dostojanstvo radnika.
Standardni radni dan karakterizira sljedeća struktura: Ustajanje prije zore, utjehu u kavi iz termosice i cigaretama u kratkim pauzama. Psovka služi kao odušak frustracije, a smijeh ublažava teret umora. Rad u teškim uvjetima – od srpanjske vrućine do hladnoće zime – zahtijeva solidarnost i humor kao bitne alate za izdržljivost. U području graditeljstva nečija je prošlost malo važna; Bitna je kvaliteta vlastitog rada i volja da se pomogne drugima. Najvažnija prepreka s kojom se ti pojedinci susreću nadilazi puki fizički rad; uključuje duboki gubitak identiteta.
U zemljama u kojima su zaposleni često ih se etiketira kao “gastarbajtere” ili “strance”, dok ih se u matičnim zemljama sve više smatra “strancima s parama”. Kako njihova djeca sazrijevaju u stranoj kulturi, često gube svoj jezik, dok njihovi roditelji nastoje održati tradiciju, vjeru i pamćenje. Vikendi su prilika za simbolično ponovno povezivanje s domovinom. Surađuju s bosanskom televizijom, pripremaju tradicionalna jela i uživaju u sevdahu uz kavu i nostalgične dijaloge. Ipak, mnogi su svjesni da nikada više neće u potpunosti pripadati nijednom mjestu.
Njihova su srca podijeljena između dva carstva: domovine koju su napustili i nacije koja ih nikada nije u potpunosti prigrlila. Iako njihova zarada premašuje ono što bi mogli ostvariti u svojim domovinama, trošak je značajan. Svaku stečenu marku ili euro prati osjećaj žrtve, a egzistencija se doima kao beskrajna trka bez konačnog cilja. Najčešće pogođene osobe su: Fizička dobrobit često je ugrožena problemima kao što su bolovi u leđima, propadanje zglobova i respiratorne poteškoće.
Psihički napor se očituje u oblicima usamljenosti, nesigurnosti posla i tjeskobe nereguliranih radnika. Posljedice na obiteljski život su značajne, dovode do raspada brakova, otuđenja djece i prisutnosti praznih domova koji odjekuju tugom. Međutim, pritužbe se rijetko podnose. Radna snaga ostaje tiha, ustrajna u svojim izazovima. Svaki osmijeh krije priču o žrtvi, otpornosti i ustrajnosti. Bosanskohercegovački radnik koji živi u dijaspori ne nosi nikakva odlikovanja. Njegovog imena nema na spomenicima, a ulice ne odražavaju njegov identitet. Ipak, njegova ostavština prožima naše okruženje.
U strukturama koje je sagradio, rutama koje je uspostavio, obrazovanju svoje djece i rezidencijama koje je stvorio – unatoč činjenici da ih možda nikada neće nastaniti – ti pojedinci, iako često nevidljivi, služe kao temeljni stupovi mirne ere europskog napretka. Njihova vrijednost nije u prihodu koji su ostvarili, već u tome koliko su sami doprinijeli. Dok svijet poštuje slavne i slavne, radnici Baustele nastavljaju postojati u mraku. Ipak, njihova tiha hrabrost i nepokolebljivo dostojanstvo čine ih pravim herojima našeg vremena. Oni nisu utjecali na svijet velikim govorima ili politikom, već rukama koje grade, leđima koja nose teret i srcima koja ustraju bez odustajanja.
.
