Obilježena je 30. godišnjica genocida u Srebrenici. Širom svijeta su se u petak, 11. jula 2025. godine, upriličene brojne komemoracije u znak sjećanja na genocid u Srebrenici, diplomatska predstavništva Bosne i Hercegovine poslala su poruku koja je kod mnogih izazvala zbunjenost i ogorčenje. Na tridesetu godišnjicu najtežeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, zastave BiH nisu spuštene na pola koplja. To nije bio rezultat unutrašnje opstrukcije od strane kadrova iz entiteta RS, nego posljedica izostanka instrukcije od strane ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića.
-
Prekid kontinuiteta: Promjena diplomatske prakse
Tokom prethodnog mandata, kada je na čelu Ministarstva vanjskih poslova BiH bila Bisera Turković, 11. juli je redovno obilježavan s jasnim protokolarnim uputama. Sve ambasade, konzularna predstavništva, kao i rezidencije ambasadora širom svijeta dobijale su instrukciju da zastave budu spuštene na pola koplja, kao znak pijeteta i državnog stava o Srebrenici. Time je institucija vanjske politike BiH slala dosljednu poruku o poštovanju prema žrtvama i priznanje historijske činjenice genocida.
No, dolaskom Elmedina Konakovića na čelo ovog ministarstva, stvari su se promijenile. Ove godine, u jeku obilježavanja važne godišnjice, izostala je jasna instrukcija o spuštanju zastava. Umjesto toga, predstavništvima je poslana općenita poruka kojom se preporučuje da se “na primjeren način, sa pijetetom i dostojanstveno” obilježi godišnjica. Ta formulacija ostavila je prostor za različita tumačenja i otvorila vrata za ignorisanje jednog od najsnažnijih državnih simbola – spuštanje zastave na pola koplja kao znak žalosti i sjećanja.
-
Zbunjenost među diplomatama: Ko zapravo odlučuje?
Uposlenici diplomatsko-konzularnih predstavništava, posebno oni koji prihvataju i javno priznaju da je u Srebrenici počinjen genocid, ostali su zatečeni instrukcijom. Do tada su se u sličnim situacijama pozivali upravo na ranije službene upute kao argument kada su nailazili na protivljenje ambasadora imenovanih na prijedlog političkih struktura iz entiteta RS. Te ranije instrukcije bile su štit u pokušaju da održe institucionalno dostojanstvo BiH.
Kada je 10. jula dostavljena instrukcija iz Ministarstva vanjskih poslova BiH, bilo je jasno da promjena više nije tehnička, već politička. Ova odluka nije naišla na jedinstvenu podršku među diplomatama, a mnogi su je doživjeli kao pasivizaciju državnog odgovora na ono što je međunarodna zajednica nedavno i formalno priznala kao genocid.
-
Prisustvo Konakovića u UN-u i kontrast simbolike
Ironično je to što je sam Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova, bio prisutan na obilježavanju godišnjice genocida u sjedištu Ujedinjenih nacija. UN je ove godine prvi put obilježio 11. juli kao međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici, zahvaljujući usvojenoj rezoluciji kojom se ovaj zločin jasno imenuje i stavlja u globalni kontekst borbe protiv poricanja genocida i revizionizma.
U tom kontekstu, činjenica da BiH nije sama uskladila svoje unutrašnje i vanjskopolitičke prakse izaziva dodatne nedoumice. Dok je svjetska zajednica podizala svijest i davala simboličnu podršku žrtvama, država čije su institucije trebale predvoditi to sjećanje, poslala je mlaku i neodređenu poruku. I to upravo u godini kada se otvara novo poglavlje u međunarodnom priznanju genocida nad Bošnjacima Srebrenice.
-
Dan žalosti izostao: Historijski presedan nakon jedne decenije
Posebnu težinu ovom događaju daje i činjenica da Vijeće ministara BiH, u kojem trenutno participiraju i probosanske stranke, prvi put nakon 2014. godine nije zatražilo proglašenje 11. jula za Dan žalosti na teritoriji cijele države. Od 2015. pa nadalje, ta praksa je postala standardna, iako ne uvijek lako izvodiva. Godinama se vodila politička borba da se ovaj dan dostojanstveno obilježi, čak i kada nije bilo konsenzusa unutar vlasti.
Međutim, ove godine, kada su ministri iz probosanskog bloka imali institucionalnu moć da iniciraju tu odluku, ona nije ni pokrenuta. Ovaj presedan se desio u trenutku kada međunarodni okvir jača pamćenje Srebrenice, ali domaća politika pokazuje znakove slabosti i nesloge.
-
Tišina koja govori: Politička poruka bez riječi
Zastava na jarbolu, kada bi trebalo da bude na pola koplja, šalje glasnu poruku. Tišina institucija, odsustvo formalnih odluka i nejasne instrukcije možda nisu slučajnost, već dio šireg obrasca političkog kompromisa koji marginalizira temeljne istine. Genocid u Srebrenici nije stvar političkog marketinga ili dnevne taktike – to je temeljna moralna obaveza države prema svojim građanima, historiji i međunarodnom pravu. A svaka godina u kojoj se ti simboli prešute, sve više govori o onima koji biraju šutnju.
