Donosimo vam jednu priču o snazi i strpljenju jedne majke. Pročitajte u nastavku.
Juče sam stigao kući kasno, oko 23 sata, iscrpljen nakon dugog radnog dana. Čekala me je moja supruga i naša dva sina – stariji koji ima četiri godine i beba od svega 17 dana. Čim sam kročio u stan, osjetio sam miris doma i toplinu porodice, ali i umor koji me je pritiskivao cijeli dan. Supruga mi je tada rekla da bi voljela da se malo opusti i okupa, a ja sam, želeći da joj udovoljim, legao u krevet, uključio sportski kanal i preuzeo brigu o djeci koja su u tom trenutku spavala.
Nisam ni slutio da će naredni sati biti svojevrsni test – test mog strpljenja, moje smirenosti, ali i mog razumijevanja svega što ona svakodnevno prolazi.
Nakon nekog vremena, beba se probudila i počela plakati. Podigao sam ga, privio uz sebe, lagano ga pomazio i pokušao da ga smirim cuclom. Ali ništa nije pomagalo. Plakao je i dalje, i to glasno, kao da mi govori da ne zna šta želi, a da ja ne znam kako da mu pomognem. Pomislio sam da će možda promjena prostora pomoći, pa sam ga ponio do auta, nadajući se da će mu to biti zanimljivo i da će se umiriti. Međutim, ni to nije imalo nikakav efekat – plač je bio sve glasniji, a ja sam se osjećao sve nemoćnije.
U tom trenutku i stariji sin se polako budio. Otvorio je oči, pogledao oko sebe i shvatio da pored kreveta nema svoju omiljenu igračku. I on je počeo da plače. Tako sam se odjednom našao u situaciji da obojica plaču, a ja stojim, ne znam koga prvo da smirim, kome da se posvetim, šta da kažem, kako da reagujem.
Osjećaj nemoći u meni je rastao. Pokušavao sam nešto reći starijem sinu, ali sam primijetio da mi ponestaje strpljenja. Umjesto da ga smirujem, ja sam počeo gubiti živce i nervirati se. Mlađem sam šaptao „Dobro, dosta je bilo“, kao da će moje riječi čudom zaustaviti njegov plač. Ali ništa. Ništa nisam postizao, osim što sam sve više u sebi osjećao pritisak i razočaranje.
Na kraju, otišao sam do vrata kupatila i obratio se svojoj supruzi: „Izlaziš li, ljubavi? Požuri molim te.“ Bio je to trenutak kada sam shvatio da sam pred zidom, da ne znam šta dalje.
Kada je izašla iz kupatila, dočekala ju je scena – obojica sinova plaču, a ja potpuno nemoćan. Uzela je bebu u naručje, mirno, bez ikakve panike. Počela mu je masirati stomačić, i gle čuda – plač je polako prestajao. Zatim ga je pripremila za podoj, i beba se u trenu smirila. Stariji sin, još uvijek uplakan, došao je do nje. Ona ga je uzela, pričala mu nježnim glasom i u roku od par minuta i on je prestao plakati.
Ležao sam na krevetu, posmatrao tu scenu i shvatio nešto ogromno. Ona ih je obojicu smirila za svega nekoliko minuta, a ja sam prethodno sat vremena lutao u bespomoćnosti. U tom trenutku osjetio sam se potpuno beskorisno.
Ali istina je zapravo bila drugačija. Nisam ja bio beskoristan – nego sam shvatio koliko je ona nevjerovatna. Kako sve stiže? Kako u isto vrijeme brine o bebi i starijem sinu, drži kuću urednom, kuha, pegla, pere, i uvijek nađe način da sve izgleda kao da je bez napora?
Ja sam proveo ni dva sata kod kuće i osjećao se kao da tonem, a ona to radi svaki dan, dvadeset četiri sata bez prestanka. I ranije se znala pitati da li je bila spremna za majčinstvo, a sada, gledajući je, znam da je ona najbolja majka na svijetu.
Za mene, ono što sam te večeri doživio bio je dokaz da snaga jedne žene i majke prevazilazi sve granice. I ako me pitate kako da je opišem – nema riječi koje bi bile dovoljne.
