U bivšoj Jugoslaviji većina ljudi nije marila za to ko je koje vjere i kakvo ime nosi jer su se svi prepoznavali kao pripadnici slavenskih naroda i Jugosloveni. Rat iz 1990ih je to zakomplikovao i poremetio mnoge odnose, a mi vam danas otkrivamo koji par je uspio da opstane.
- Godine 1992. odlučujući faktor za opstanak ili nestanak pojedinaca u Bosni bio je isključivo temeljen na njihovoj vjerskoj pripadnosti – jesu li bili kršteni ili prakticirali islam, te jesu li se identificirali kao Srbi ili Muslimani. Merima i Dušan uživaju u sretnom braku dugom 30 godina.
Njihovoj zajednici, koja se dogodila u Beogradu tijekom rata u BiH, nisu smetale različite nacionalnosti i vjere, prenosi Naj žena. Godine 1992. odlučujući faktor za opstanak ili smrt pojedinaca u Bosni ovisio je isključivo o njihovoj vjerskoj pripadnosti – jesu li bili kršteni ili prakticirali islam, izjašnjavajući se kao Srbi ili Muslimani.
Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, 1992. godine vojnim je zrakoplovom s ratišta u Kninu otputovala u Beograd, s ciljem potrage za svojom tetkom s prebivalištem u Batajnici. Dana 22. listopada 1992. godine u Beogradu sam srela svog sadašnjeg supruga Dušana. Nakon mjesec dana našeg poznanstva, Dušan je uputio poziv na svoju zabavu. Došla sam da pomognem njegovoj majci i tom prilikom me je zaprosio, kazala je Merima.
Merima je pristala ostati s Dušanom i sklopiti brak s njim. U to vrijeme nije bila svjesna sudbine svojih roditelja niti njihove trenutne situacije, jer je sukob u Bosni bio na vrhuncu. Godinu dana živjeli smo u zajedničkom životu bez institucije braka, au tom smo se razdoblju fokusirali na zaposlenje i štedjeli sredstva za vjenčanje.
Ubrzo nakon obreda, dvoje djece primili smo u našu obitelj. Prema njegovim riječima, nije postojao univerzalni dogovor oko braka muslimanke i pravoslavca tijekom rata; međutim, par je pokazao nepokolebljivu odanost jedno drugome i ustrajao u svojoj želji da se vjenčaju. Ovog listopada Meri i Dule obilježit će tridesetu godišnjicu braka. Nakon što sam nakon nekoliko godina saznao da su mi roditelji živi, sastavio sam im pismo.
- U ovoj prepisci sam ih obavijestila o svojoj udaji za Dušana Pavlovića u Beogradu i rekla da imam dvoje djece. Bez obzira na potencijalni bijes koji bi mogli osjećati, njihov bi utjecaj na mene bio zanemariv, jer sam već uspostavio svoj život i osnovao obitelj.
U početku je Osman, Merimin otac, gajio nešto zamjerke na Meriminu udaju za Srbina. Ipak, njihova percepcija se pozitivno promijenila nakon što su se upoznali s Dušanom. Nakon što su otkrili da sam još živ, njihova je sreća bila opipljiva, jer su se bojali da sam i za njih izgubljena. U početku je moj otac izrazio nešto ljutnje; no, kako se kaže, rodu se ne čini zla.
Nakon pogibije mog brata u sukobu u Bosni, naša obitelj se sastojala samo od moje dvije sestre i mene. Moji roditelji su toliko cijenili Dušana da su ga često nazivali najboljim zetom. Osman, Marijin otac, održava tri različite religije u svom kućanstvu. Jedna sestra je udata za Amerikanca i živi u New Yorku, druga sestra se udala za muslimana u Bosni, dok sam ja udata za Dušana, Srbina. Dakle, moj otac utjelovljuje tri različite religije.
- Po dolasku u Beograd 1992. godine, Merima je otkrila da su njeno porijeklo i vjerska pripadnost dobro poznati; međutim, ona tvrdi da se nikada nije suočila s pogrdnim primjedbama. Nisam naišao na osobu koja me vrijeđala ili gledala s prezirom.
Iako sam naišao na pojedince koji su ogorčeni zbog gubitka članova obitelji u tom sukobu, osobno nikada nisam doživio nikakvu nelagodu. Merima i Dušan danas u krugu obitelji obilježavaju Božić. Dok slavi Bajram, Meri izražava poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima, ističući da ni vjera ni nacionalnost ne definiraju suštinu njenog života.
Tip muškarca kakav si mi ima veliku važnost. Merima pojašnjava da je nebitno da li si kršten ili se baviš ibadetom, te dalje napominje da je takav način razmišljanja usadila i svojim kćerima. Merima Uskrs slavi sa svojom obitelji, pedantno pripremajući jelo koje se pridržava svih kršćanskih tradicija.
Je li doista važno hoće li se “pjevati ili pjevati”, ili koje su naše orijentacije, nacionalnog identiteta ili vjerske pripadnosti, sve dok smo ljudi i posjedujemo dovoljno ljubavi za sve? Nadalje, ima li išta ljepše od svjedočenja brige za svoje, poštovanja prema drugima i harmonije koja vlada među pojedincima?
