Ljudska priroda ponekad teži negativnim reakcijama, posebno kada smo suočeni s uvredama ili nepravdama. Međutim, postoji mudrost koja nas uči kako da se nosimo sa zlim ljudima na način koji unapređuje naš unutrašnji mir. Danas otkrivamo savjet jednog monaha.
U današnjem brzom svijetu često je ljudska reakcija na bol ili uvredu takva da želimo uzvratiti istom mjerom – odgovoriti zlom na zlo, osvetom na uvredu. Ipak, pravoslavna duhovna učenja podsjećaju nas da takve reakcije samo spuštaju našu dušu na razinu onih koji su nam nanijeli patnju.
- Monasi Hilandara, primjerice, podsjećaju nas da u svakom čovjeku postoji sjeme mira i prosvjetljenja, ali da ga možemo održati samo ako se odupremo zlobi koja pokušava da nas zarazi.
Mržnja i osveta, iako instinktivne, zapravo nas čvršće vežu za one koji su nas povrijedili i usporavaju naš proces ozdravljenja. Umjesto toga, predlaže se put opraštanja – ne kao znak slabosti, već kao izraz unutrašnjeg oslobođenja od tereta mržnje. Biblijski tekstovi, poput riječi iz Evanđelja po Mateju, podsjećaju nas da ljubimo svoje neprijatelje i blagoslivljamo one koji nas kunu.
Ove riječi, koje se u svakodnevnom životu mogu činiti teško dostižnima, nose duboko značenje: one nas pozivaju da prevaziđemo ogorčenost i mržnju jer srce koje drži zlo gubi sposobnost da voli, raduje se i ima vjeru. Umjesto da podlegnemo uvredi, ohrabreni smo da je nadvladamo i shvatimo da oni koji nam nanose bol često to čine iz vlastite patnje, nezrelosti ili duhovne sljepoće.
Takve osobe ne treba vidjeti kao protivnike, već kao učitelje koji nas podsjećaju na važnost održavanja unutarnjeg mira i smirenosti, čak i u najtežim trenucima. Najmoćnije oružje protiv emocionalnih rana nije osveta ili uvređujući odgovor, već molitva. Kada molimo za one koji su nas povrijedili, ne mijenjamo samo njih – transformiramo i sami sebe.
- Srce koje je doživjelo bol postaje mekše, pročišćeno i otvoreno za novu ljubav kroz čin molitve. U pravoslavnoj tradiciji postoji molitva koja se obraća upravo ovom osjećaju – molitva za one koji nam štete.
Ona nas poziva na milosrđe, poniznost i snagu da prevladamo patnju. “Gospodine, Bože moj, u Tvoju brigu stavljam svoj duh i dušu, zajedno s onima koji mi žele i čine zlo. Oprosti im, Gospodine, zbog njihove duhovne sljepoće i nepoznavanja Tvoje istine. Pomozi mi da se suzdržim od mržnje i osude. Neka uvredu nosim s milosrđem, kao što si Ti, Gospodine, nosio križ i rane za naše grijehe.
Daj mi nježno srce, slobodno od neprijateljstva i sačuvaj čistoću od osvete.” Molitvom se oslobađamo tereta mržnje i obnavljamo svoju unutrašnju radost. Umjesto bijesa, nalazimo smirenost; umjesto suza, nadu; umjesto tame, svjetlo Božje ljubavi. Opraštanje ne znači dopustiti drugima da nas povrijede ponovo, već naučiti postavljati granice iz ljubavi prema sebi.
- Redovnička učenja naglašavaju da je opraštanje proces koji ide ruku pod ruku s razumijevanjem i zaštitom. Važno je suzdržati se od gajenja mržnje, bilo u sebi ili prema drugima.
Kada osjećamo bol zbog nepravde, korisno je uzeti trenutak za duboki dah i promisliti o tome kako reagovati. Umjesto osvete, težimo miru. Molitvom tražimo hrabrost da ostanemo smireni i blagi – ne iz slabosti, već iz duhovne snage.
U društvu koje često veliča osvetu i dominaciju, učenja monaha s planine Atos podsjećaju nas na tiho, ali duboko putovanje ka oprostu, razumijevanju i unutrašnjem miru. To je jedini način da postignemo iscjeljenje – kako sebe, tako i svijeta u kojem živimo.
