Jugoslovenski rat iz 1990ih koji je odnio mnoge živote i osiromašio ostale je izvor netrepeljivosti danas na Balkanu, ali ima puno primjera koji pokazuju da to ne treba biti tako. Danas vam otkrivamo jako dirljivu priču.
- Burne 1993. godine, usred ratnih razaranja i kao udovica s troje djece, Ivanka je naišla na napušteno dijete i odlučila ga uzeti na skrb. Danas je Elvis, koji je tada bio tek jednogodišnji dječak, sada sastavni dio njezine obitelji.
Ivanka je otkrila Elvisa Salkanovića na razorenom području Hrasnice tijekom sukoba u Sarajevu. Spasila ga je iz ruševina zgrade koja je još bila pod bombardiranjem. Kako bi mu osigurala mlijeko u prahu koje osigurava “Caritas”, Ivanka je tri mjeseca svaki tjedan darivala krv, jer je to bio preduvjet za dobivanje paketa mlijeka, dok ih na kraju nije ponestalo.
Ivanka je u Italiji odlikovana spomenikom hrabrosti i Drvetom života u parku, kao priznanje za njen herojski čin spašavanja života Elvisa Salkanovića tijekom rata. “Izvukla sam ga iz ruševina, a on mi se držao za vrat. Kad je ugledao moju kćer na prozoru, jednostavno je rekao ‘mama’, što su bile njegove posljednje riječi. Nakon toga je, vjerujem, zanijemio. strah, od granata koje su padale.”
“Moja je kći otkrila poruku zavezanu za njega zavojem. Izražena je molba onoga ko pronađe dijete da se preda policiji kako bi se locirao njegov otac koji je pobjegao u svoje selo kod Tuzle. Mali je rođen 9. siječnja 1992. godine. “Kažu da je hrabrost vrlina koja tjera pojedince na plemenita djela u opasnim okolnostima.
- Ako je ova tvrdnja točna, onda Ivanka Šućur iz Hrasnice s pravom zaslužuje priznanje kao jedna od najhrabrijih majki u njezina pripovijest služi i kao inspiracija i dirljiv podsjetnik na bit prave ljubavi i. žrtva.” Ovaj se incident dogodio 16. listopada.
Izašao sam iz kuće da skupim vode kada sam prvi put susreo Elvisa. Čuo sam njegov plač; stiskao je bocu vode s kiselim mlijekom, a odjeća mu je bila zaprljana. Čak i sada čuvam tu odjeću – nikad je neću oprati”, prisjetila se Ivanka. Emocije koje je u tom trenutku doživjela bile su izvan njezine mogućnosti artikulacije, no poručila je da joj srce nikada nije tako snažno lupalo.
Bez imalo oklijevanja donijela je kući, gdje su je njezina djeca – Goran, Zvezdana i Svetenko – odmah srdačno primila, tada još dječaka zagrlio Elvisa “Goran je izjavio da Elvisa nećemo predati nikome. I dan danas ga brani i odbija čak i loše govoriti o njemu”, sa smiješkom primjećuje Ivanka.
- Elvisa su njegovali ljubav i ohrabrenje Ivankine obitelji; međutim, tijekom svojih formativnih godina nailazio je na upite o svom podrijetlu. S osam godina raspitivao se o razlozima odlaska svoje biološke majke.
“Srce mi je bilo teško; nisam mu mogla otkriti istinu – još je bio tako mlad. Objasnila sam mu da svatko ima svoje razloge i da, s vremena na vrijeme, majke djeluju u onome za što vjeruju da je u najboljem interesu. Nakon tog razgovora , više se nije raspitivao”, navodi Ivanka. Jednom je prilikom Ivanka primila poruku od Elvisove biološke majke, koja je pokušala doći do njega. “Pitala ga je treba li mu nešto.
Njegov odgovor je bio: ‘Samo mi treba majčina ljubav.’ Nakon toga je prekinula poziv i više se nije javljala”, prepričava Ivanka. Elvisov biološki otac, Ahmed, nije tražio sina; međutim, Elvis ima dva polubrata s očeve strane. S jednom od njih, Alenom, razvio je snažnu vezu. “Elvis bi dolazio kod nas doma, a i posjećuje ga.
Nedavno mu se javio još jedan polubrat iz Njemačke”, napominje Ivanka. Tijekom svog života Ivanka je pokazivala izuzetnu hrabrost i suosjećanje. Za vrijeme rata brinula je o svojoj starijoj susjedi Adili Trivučić koja je izgubila sina. Ivanka elaborira ovo iskustvo. Bez obzira na velike izazove, Ivanka se svim srcem posvetila svojoj djeci.
- “Ranije sam četiri puta mjesečno davala krv kako bih dobila hranu. No, nisam se predala. Elvis je moje dijete i odbijam ga ikome dati”, uvjereno tvrdi. Ivankina dobronamjernost bila je prepoznata i priznata.
Za svoj hvalevrijedan čin dobila je priznanje “Srce na dlanu” Stjepana Mesića, uz nagradu “Duško Kondor” od Svjetlane Broz. Nadalje, njoj je u čast postavljen spomenik u “Parku pravednika” u Padovi, Italija. Unatoč tome, Ivanka skromno kaže da joj ova priznanja nemaju puno značaja u usporedbi s ljubavlju njezine djece. “Elvis je moje najveće blago. Zaposlen je u ulozi u kojoj uživa i zadovoljan je.
Saznala sam da ima djevojku, ali Goran se snalazi u tom aspektu. Ono što mi je uistinu bitno je sreća i zdravlje moje djece”, Ivanka primijeti sa smiješkom. Ivanka je. Otišla je iz ovog života ostavivši za sobom četvero djece i četvero unučadi, a veće bogatstvo, tvrdi, nije doživjela.
- “U životu sam se susrela s brojnim izazovima, no ljubav moje djece bila je moje najveće blago. To je ono što je najvažnije. Smatram se bogatom ženom”, zaključuje Ivanka utjelovljujući pripovijest koja služi kao oporuka nesebičnosti i autentičnih vrijednosti.
