Početkom devedestih se na našom prostorima desio rat u kojem su mnogi izgubili sve što su imali a neki su bili prinuđeni napustiti svoje domove d a bi spasili živu glavu. Donosimo vam jednu priču koja je izazvala veliku pažnju.
Smještena u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, uz samu granicu sa Srbijom, Bijeljina se ističe svojom bogatom povijesnom i kulturnom baštinom. Ovaj grad, priznat kao značajno urbano središte u entitetu Republika Srpska, smješten je uz rijeku Drinu, koja igra ključnu ulogu u njegovom ekonomskom razvoju i društvenim interakcijama. Ipak, tijekom 1990-ih, Bijeljina je bila upletena u sukobe, što je dovelo do promjena u krajoliku i trajnih posljedica na živote njezinih stanovnika koje traju do danas.
Bijeljina, koja je nekada bila simbol multikulturalnog jedinstva i harmonije, bila je zahvaćena sukobom 1992. godine. Grad, koji su nekada karakterizirali mir i prijateljstvo, podlegao je atmosferi straha i nepredvidivosti. Usred ove burne ere, brojne obitelji, uključujući i moju, bile su prisiljene napustiti svoja prebivališta. Otišli smo od svega poznatog, nesigurni kada i hoće li povratak biti moguć. Kako se sukob zaoštravao, osjećaj zajedništva polako je nestajao.
Pojedinci koji su ranije dijelili iste ulice, surađivali u svojim poduzećima i zajedno obilježavali praznike počeli su gajiti sve veću sumnju jedni prema drugima. Ovo sve jače ozračje nepovjerenja bilo je povezano s neprekidnim osjećajem nesigurnosti. Moja se obitelj suočila s izazovnim izborom: napustiti domovinu i krenuti u neizvjesnu budućnost. Kao izbjeglice, tražili smo azil u Njemačkoj, zemlji koja nam je nudila sigurnost. Iako smo bili zahvalni na prilici da preživimo i započnemo novo poglavlje u našim životima, dugotrajna bol čežnje za domom je i dalje postojala.
Glavni izazovi s kojima se susreću uključuju nužnost prilagodbe na drugačiji jezik i kulturu, što podrazumijeva prekid veza s prijateljima i obitelji, kao i stalnu brigu za dobrobit onih koji ostaju. Postoji stalna neizvjesnost u pogledu mogućnosti povratka, a svaki dan koji prolazi služi kao dirljiv podsjetnik na odvajanje od našeg pravog doma. Unatoč tome, kultivirali smo našu novootkrivenu otpornost i zadržali vjeru i nadu u konačnu mogućnost povratka. Kako je eskalacija sukoba počela jenjavati početkom 2000-ih, odlučili smo se vratiti u Bijeljinu.
Obuzeo nas je osjećaj neizvjesnosti – hoće li grad priznati našu prisutnost, hoće li nam biti dopušteno da se vratimo kući i kakav će biti odgovor sadašnjih stanovnika na naš dolazak? Unatoč tim zabrinutostima, situacija s kojom smo se susreli pokazala se izrazito različitom od naših očekivanja. Po dolasku u rezidenciju suočili smo se s prizorom koji nas je istovremeno zaprepastio i uznemirio. Kuća je bila iznimno dobro održavana i još elegantnije uređena nego što se sjećamo; međutim, dočekao nas je nepoznat čovjek.
Upitom o njegovom identitetu pokazalo se da je riječ o izbjeglici iz Tuzle, koji je tijekom godina sukoba dobio privremeni boravak. Očekujući moguće poteškoće i možda neželjenu reakciju, suočili smo se s nepredviđenom pojavom – čovjek nas je odmah pozvao da napustimo prostor. Pokazujući nevjerojatno suosjećanje i ljudskost, on je ovu ponudu proširio bez ikakvih sporova ili pravnih komplikacija.
Ovaj slučaj nije označio samo povratak osjećaju doma, već i početak novog prijateljstva. Umjesto neprijateljstva ili predrasuda, naišli smo na poštovanje i solidarnost. Izbjeglica iz Tuzle i mi, koji smo na sličan način morali napustiti svoj dom, otkrili smo zajednički jezik i zajedničku sudbinu. Naša rezidencija ne samo da je fizički izdržala nego se i preobrazila u simbol pomirenja. Ustrajemo u njegovanju našeg prijateljstva s obitelji koja je privremeno nastanila naš dom, pokazujući da je doista moguće prevazići prošlost i potaknuti nove veze.
- Bijeljina je prešla iz mirnog grada u mjesto nemira, prisiljavajući mnoge, uključujući moju obitelj, da pronađu utočište na drugim lokacijama. Iako nam je Njemačka pružila utočište, naš osjećaj pripadnosti ostao je nerazdvojivo povezan s našom domovinom. Rezidencija koju smo napustili naknadno je sačuvana i naseljena drugom izbjegličkom obitelji, što je rezultiralo neočekivanim razvojem događaja. Umjesto da naiđemo na neslogu, otkrili smo da smo okruženi osjećajem jedinstva i zajedništva. Narativ koji predstavljamo obuhvaća ne samo temu rata, već i potencijal za konstruktivne ishode koji iz njega mogu proizaći, posebno u pogledu puteva za ponovno povezivanje i pomirenje.
Priča o Bijeljini, koja isprepliće teme sukoba i povratka, nadilazi iskustva moje obitelji; odjekuje putovanjima bezbrojnih pojedinaca koji su se susreli s egzilom nakon čega je uslijedio povratak kući. U međuprostoru razmišljanja o prošlosti i težnje prema budućnosti, otkrili smo sposobnost prevladavanja razlika i stvaranja nečeg inovativnog. Dok ratovanje rezultira pustošenjem, snaga ljudske empatije i jedinstva ima potencijal prevladati. Iz neprijateljstva mogu nastati prijateljstva, a iz gubitka se mogu roditi nove mogućnosti.
Na kraju, ono što ostaje nije samo fizička struktura, već prebivalište obogaćeno dragim sjećanjima, privrženošću i zajedništvom. Čak i sada, dok šetam ulicama Bijeljine, osjećam duboku vezu ne samo sa ovim gradom, već i sa njegovim stanovnicima koji su, usred nevolja, odabrali suosjećanje umjesto razdora i drugarstvo umjesto neprijateljstva.
