Naš organizam funkcioniše kao vrlo osjetljiv mehanizam koji optimalno radi samo kada svi njegovi organi ispunjavaju svoje uloge i kada su sve njegove potrebe adekvatno zadovoljene. Danas otkrivamo priču o jednoj djevojci koja je imala katastrofalan zdravstveni problem.
Doživjela sam neumoljivu iscrpljenost, umor koji ne prolazi ni odmorom”, rekla je Ina Ignjatović iz Ćuprije. Sindrom kroničnog umora sve je prisutniji u suvremenom društvu. Osobe koje pate od ovog stanja teško obavljaju svakodnevne aktivnosti, a neki se osjećaju kao da su doslovno “zarobljeni” u krevetu. Ina Ignjatović, porijeklom iz Ćuprije, svjedoči o štetnosti kroničnog umora na sposobnost čovjeka da normalno funkcionira.
- U razdoblju od pet godina Ina se suočavala s izazovima uključujući umor, bolove u mišićima, nelagodu u neadekvatno prozračenom okruženju i sveopći nedostatak energije. Tijekom svog pojavljivanja u talk showu otvoreno je govorila o svojoj kontinuiranoj borbi.
Otkrila je kako se već nekoliko godina bori sa simptomima s kojima se gotovo svatko susreće u nekom razdoblju svog života. Početne manifestacije uključivale su povišene fluktuacije krvnog tlaka. Nadalje, imala je stalne temperature koje su ostale konstantne na 37,2 stupnja Celzijusa tri mjeseca, nakon čega je uslijedilo dodatnih šest mjeseci.
Ina, koja je istodobno preuzela i ulogu predsjednice Udruge Fati Pageants, imala je stalne infekcije uz nelagodu u mišićima i zglobovima, uz nemilosrdan umor. “Osjećala sam se zarobljenom u nepopustljivom krugu, posjećujući razne liječnike samo da bih bila upućena od jednog specijalista do drugog. Unatoč nesigurnostima u vezi s podrijetlom bolesti, konačna dijagnoza nikada nije postavljena.
- Naposljetku, poslana sam kući s uvjeravanjem da sam dobro i da samo trebam odmor”, ispričala je. Čak i uz brojne testove koji su pokazali da je Ina dobrog zdravlja, i dalje je osjećala umor.
Iako su parametri i analize dali zadovoljavajuće rezultate, kronične virusne infekcije su i dalje postojale. Posjedovao sam antitijela na gotovo deset različitih virusa, od kojih je šest imalo abnormalno visoke razine IgG antitijela. Ove infekcije bile su sve one s kojima sam se susreo tijekom ranog djetinjstva; međutim, očekivalo se da će se razine titra s vremenom smanjiti.
Kao rezultat toga, postalo je očito da postoji anomalija, iako je točna priroda problema ostala neutvrđena. Shvatila je ne samo bit svojih svakodnevnih iskustava nego i kako su se ljudi u njezinoj blizini prilagodili njezinu stanju. Obuzeo me nemilosrdan umor, na koji odmor nije utjecao; bio je to umor koji nije htio nestati.
Čak i kratka šetnja od 200 metara od moje kuće predstavljala je značajan izazov, a ulazak u poštanski ured, koji je često bio zakrčen i zagušljiv, izazivao je nelagodu. Stalno sam osjećala pospanost i nedostatak vitalnosti, što je predstavljalo posebnu poteškoću s obzirom na to da su moja djeca bila još mala.
Prema njezinim zapažanjima, kada pojedinac potraži liječnički savjet, a ne otkriju se nikakvi temeljni problemi, uobičajeno je da drugi pretpostave da je sve u redu. Zahvalila je ukućanima na razumijevanju, ali je naglasila da šira zajednica nije imala razumijevanja za njezino stanje. Nije neuobičajeno da pojedinci osjećaju strah kada nisu sigurni u prirodu svoje bolesti.
- Iako može biti upita o potencijalnom psihološkom problemu, ona se savjetuje sa svojim psihijatrom, koji na sličan način ne pronalazi temeljne brige, ali ona i dalje osjeća nelagodu.
Prijatelj joj je ponudio rješenje dok je gledao televizijsko predstavljanje dr. Branka Milovanovića, kardiologa i stručnjaka za kronični umor. Nakon pet godina Ina je promptno zaokupila njegovu pozornost i dobila odgovor. Iva je samouvjereno izjavila da ima manje od deset posto simptoma s kojima se ranije susretala.
Iako osjeća povremenu nelagodu u mišićima i zglobovima s promjenama vremena, to je i dalje podnošljivo. Najznačajniji aspekt za nju je to što posjeduje energiju potrebnu za ustajanje svakog jutra i ispunjavanje svojih profesionalnih obaveza. Otkrila je ono što smatra svojim spasenjem: njezino oslobođenje dogodilo se kada je pojedinac konačno izrazio izazove s kojima se suočava.
- Bilo je izvanredno čuti kako netko priznaje simptome za koje je prije sumnjala da ih ima. Nakon što joj je postavljena dijagnoza, doživjela je dubok šok, nakon kojeg su uslijedili osjećaji sreće i olakšanja.
S vremenom je terapijski tretman kojem je bila podvrgnuta pokazao svoju učinkovitost, što je rezultiralo postupnim ublažavanjem simptoma. Ipak, morala se priviknuti na njihovu odsutnost. Nakon godina koegzistiranja s ovim simptomima, ostaje dugotrajna bojazan da bi se mogli vratiti.
