Bolest koja se sve češće javlja je autizam. O njemu se počelo pričati prije nekoliko godina u medijima, školama, na roditeljskim forumima, pa čak i u svakodnevnim razgovorima. Unatoč toj većoj prisutnosti, mitovi, zablude i pogrešna tumačenja i dalje kruže. Dok broj dijagnoza autizma među djecom raste, društvo se suočava s važnim pitanjem: svjedočimo li stvarnom porastu, ili napokon gledamo realnu sliku koja je dugo bila ignorirana?
-
Statistika koja otvara oči
Prije tri desetljeća, autizam se dijagnosticirao kod otprilike jednog od tisuću djece. Danas, u nekim državama, taj broj je pao na čak jedno od 31 djeteta. Ove brojke na prvi pogled djeluju alarmantno, ali nije riječ o “epidemiji” u klasičnom smislu. Ono što se dogodilo jest – promjena u razumijevanju.
Dijagnostički kriteriji su se proširili, stručnjaci su postali educiraniji, a roditelji osvješteniji. Ranije se autizam prepoznavao tek kad dijete znatno odstupa od očekivanog ponašanja, često tek u školskoj dobi. Danas se znakovi mogu uočiti već s 12 mjeseci života. Napredak u ranom prepoznavanju doveo je do veće vidljivosti autistične djece – ne do njihovog većeg broja.
-
Autizam nije bolest – točka.
Autizam nije nešto što se “dobije”. Ne prenosi se, ne izliječi i ne nestaje. To nije posljedica trauma, lošeg odgoja ni cjepiva – unatoč tome što su takve tvrdnje još prisutne na društvenim mrežama i u nekim roditeljskim krugovima. Autizam je urođeno neurološko stanje koje oblikuje način na koji osoba doživljava svijet, komunicira i povezuje se s drugima.
Zato govorimo o “spektaru”. Autistična djeca i odrasli međusobno se razlikuju jednako kao i neurotipične osobe. Neki imaju poteškoće u verbalnoj komunikaciji, drugi pak imaju bogat vokabular, ali teško tumače socijalne znakove. Neki trebaju stalnu podršku, drugi žive potpuno samostalno. Svi oni, međutim, dijele zajedničku osnovu – mozak koji svijet interpretira drugačije.
-
Zašto se autizam javlja?
Iako točan uzrok nije poznat, znanost je napravila veliki korak naprijed. Danas je jasno da autizam nastaje kao rezultat složene interakcije između genetike i okolišnih faktora. Starija roditeljska dob, komplikacije u trudnoći ili porodu, izloženost određenim kemikalijama – sve su to faktori koji mogu povećati rizik kod djeteta koje već ima genetsku predispoziciju.
Ono što je ključno naglasiti jest da nitko nije kriv. Autizam se ne događa jer su roditelji nešto pogriješili. Krivnja ne pripada ni prehrani, ni cjepivima, ni vremenu provedenom pred ekranima. Ta ideja mora konačno prestati progoniti obitelji koje ionako prolaze kroz izazovan put.
-
Rani znakovi: što roditelji prvo primijete
Roditelji su ti koji najčešće prvi osjete da nešto nije u redu. Dijete koje ne uspostavlja kontakt očima, ne smiješi se, ne odaziva se na ime ili ne pokazuje interes za druge – sve to mogu biti rani pokazatelji autizma. Ponavljajuće radnje, poput njihanja tijela, mahanja rukama ili fokusiranja na detalje, također mogu ukazivati na atipičan razvoj.
Brza reakcija može napraviti veliku razliku. Rana intervencija – kroz logopedsku, psihološku i edukacijsku podršku – može znatno unaprijediti djetetove vještine i smanjiti poteškoće. Ključno je djelovati odmah, a ne čekati da dijete “samo progovori”.
-
Dijagnoza zahtijeva timski rad
Autizam ne dijagnosticira jedan liječnik na temelju kratkog pregleda. Potreban je cijeli tim – pedijatar, psiholog, logoped, edukacijski rehabilitator – koji zajedno analiziraju ponašanja, povijest razvoja i koriste standardizirane alate. Roditelji, kao i odgajatelji, daju dragocjen uvid u ponašanje djeteta u različitim kontekstima. Sve to pomaže da se stvori potpuna slika i postavi točna dijagnoza.
-
Svakodnevica roditelja: borba i upornost
Roditelji djece s autizmom često su preopterećeni – emocionalno, vremenski i financijski. Liste čekanja za terapije su duge, logopeda i edukatora nema dovoljno, a privatne usluge su skupe. Sustavna podrška je slaba, a informiranost društva još uvijek nedovoljna.
Unatoč svemu, mnoga djeca s autizmom postižu značajan napredak. Uz odgovarajuću pomoć, mogu razviti komunikacijske i socijalne vještine, učiti i napredovati. Neka djeca razviju strastvena znanja, vizualne sposobnosti, glazbeni talent ili iznimno pamćenje. Važno je ne pokušavati ih prisiliti da postanu “kao svi drugi”, već ih podržati da budu najbolja verzija sebe.
-
Tehnologija kao alat, ne rješenje
U današnjem digitalnom dobu, tehnologija igra važnu ulogu u podršci djeci s autizmom. Komunikacijske aplikacije, online edukacija i teleterapije otvaraju nove mogućnosti – osobito za obitelji u udaljenim sredinama. No tehnologija ne može zamijeniti ljudsku podršku, prihvaćanje i razumijevanje. Ona je alat koji treba znati pravilno koristiti – kao dodatak, a ne zamjenu za pravu pomoć.
