Danas sve više ljudi posebno mladih odlazi sa sela u gradove u potrazi za poslom i nekim boljim životom. Rijedak je slučaj da je situacija obrnuta a mi vam donosimo iskustvo jedne djevojke.
Životna priča Marine K., Beograđanke, osvojila je društvene mreže dok je iznosila svoja iskustva života u ruralnom selu. Njezino otkriće privuklo je značajnu pozornost i brzo se pretvorilo u viralni fenomen na internetu. Tijekom studija, Marina je upoznala mladića sa sela, s kojim je ubrzo razvila ljubavnu vezu. Nakon što su bili u vezi godinu dana, par se odlučio vjenčati. Vođena svojom naklonošću prema njemu, Marina je odlučila napustiti grad i preseliti se na selo; međutim, bila je nespremna za izazove koji su bili pred njom. “U tom trenutku bila sam sigurna da je moj izbor da se preselim na selo bio ispravan.
- Tijekom našeg udvaranja, on me nekoliko puta upoznao sa svojim roditeljima, koji su se pokazali kao ljubazni pojedinci i gostoljubivi domaćini. Marina je za Telegraf prenijela: “Iako sam primljena s velikom toplinom, realnost se pokazala manje od idiličnog scenarija koji sam zamišljala.” Nakon vjenčanja, Marina se susrela s teškom situacijom jer je bila obvezna baviti se brojnim seoskim poslovima, među kojima su bile i obaveze poput kućanskih poslova. Taj je pothvat za nju predstavljao velike izazove. Dok sam odrastao u gradu, dosljedno sam bez oklijevanja prihvaćao svaki zadatak.
Moja sposobnost prilagodbe raznim okolnostima bila je snaga. Unatoč nedostatku prethodnog iskustva u mužnji krava, brzo sam stekao potrebne vještine. Ipak, mogućnost boravka na selu me nije privlačila. Moj muž je imao malo zahtjeva od mene, baš kao što sam ja od njega imala minimalna očekivanja. Moj je svekar dosljedno preuzimao odgovornost. Marina je ispričala iskustvo u kojem je prenijela svoju želju da traži posao i napusti kuću radi promjene okruženja. Na to je njezin svekar reagirao agresijom, povisivši ton i zahtijevajući od nje da ostane kod kuće i da se pridržava njegovih uputa.
Čak ju je optužio da se nije pobrinula za svoje osnovne potrebe. Dok je dijelila ovaj račun, Marinina frustracija bila je opipljiva. Oštre riječi njezina svekra duboko su je pogodile, ostavljajući je uznemirenom. Ono što ju je još više pogodilo bila je spoznaja da njezin suprug nije intervenirao da je podrži niti je tražio razjašnjenje situacije. Marina je naposljetku shvatila da seoski način života nije onakav kakav želi. Zbog toga je nakon dvije godine donijela odluku o pokretanju brakorazvodne parnice. Došla je na točku sloma, jer je težina njezinih okolnosti postala nepodnošljiva.
Osjećajući se kao sluškinja u odnosu na svoje okruženje, primijetila je da je njezina svekrva, koja je obavljala velik dio posla sa stokom, jedva uspijevala upravljati. Unatoč marljivom trudu, poštovanje koje je dobila bilo je minimalno, a Marina se našla u sličnoj poziciji. Kako bi pogoršala svoju frustraciju, savjetovali su joj da šuti zbog svog spola, s implikacijom da njezin glas nije trebao biti prepoznat. To je samo pojačalo njezinu ogorčenost. Na kraju je Marina odlučila pobjeći, nesposobna više izdržati takav tretman. Unatoč tome što se udala u bogatu obitelj, Marina je imala određene netrpeljivosti s kojima nije pristajala.
Nažalost, roditelji nisu imali razumijevanja kada je izrazila namjeru da se rastane. Osvrćući se na imućnu obitelj svog bivšeg supruga, Marina je shvatila da, iako posjeduju značajna financijska sredstva, nemaju sposobnost da ih istinski cijene. Tijekom svog braka često se našla u situaciji da moli za financijsku pomoć svog supruga, koji je često nesmotreno trošio novac. Ne pokolebana od negodovanja roditelja, Marina je ostala odlučna u odluci da prekine brak i potraži novi početak. Iako njezini roditelji nisu bili dio kućanstva, Marina je bila ta koja je izdržala sve poteškoće i znala što je za nju najbolje. Ustvrdila je: “Ja sam bila ta koja je bila tamo cijelo vrijeme.”
Po povratku u Beograd ostala je u rodnom gradu i tamo provela nekoliko godina radeći. Marina je izrazila da cijeni stečenu samostalnost, nedvosmisleno poručivši da je se ne bi odrekla ni za što. Njezina samodostatnost omogućuje joj zarađivanje za život i održavanje jednostavnog, ali ispunjavajućeg načina života, bez nepotrebnih ograničenja. Tek nakon razmišljanja Marina prepoznaje razmjere ograničenja koje je iskusila u prijašnjoj situaciji. Ona gaji negativna sjećanja na selo u kojem je živjela.
Dok drugi mogu nostalgično govoriti o seoskom životu, Marina takve osjećaje smatra zabavnim, budući da je itekako svjesna stvarnosti s kojom se suočavaju oni koji tamo žive. Iako priznaje otpornost pojedinaca koji podnose takve okolnosti, ona osobno nije spremna prihvatiti svakodnevne uvrede povezane s tim postojanjem.
