Emocionalni razvoj djeteta duboko je pogođen napuštanjem jednog roditelja, ostavljajući trajne i tragične tragove. Takva iskustva mogu imati trajne učinke i na psihološku dobrobit i na međuljudske odnose tokom godina odrastanja. Danas otkrivamo jednu tužnu ispovijest.
Nedavno je anonimna osoba ispričala svoju uznemirujuću priču na vrlo korištenoj internetskoj platformi Reddit, navodeći kako je njegov otac prije 15 godina bez ikakvog objašnjenja napustio obitelj, da bi se sada, u terminalnoj fazi bolesti, ponovno pojavio u njegovom životu. Za ovu osobu, početak izazovne životne okolnosti može se pratiti unazad kada je imao samo 10 godina.
U tom je trenutku njegov otac bez riječi napustio obitelj. Nije bilo nevjere ili bilo kojih drugih senzacionalnih uzroka; jednostavno ih je napustio, ostavivši majku da se bori za opstanak obitelji. “Nije ponudio nikakvo objašnjenje.” “Otišao je bez pozdrava, bez ikakvog objašnjenja, kao da nikada nije postojao”, rekao je muškarac.
- Posljedično, majka je bila prisiljena preuzeti odgovornost, radeći tri posla kako bi osigurala djeci pristup osnovnim životnim uvjetima. Zbog toga je ovaj mladić bio prisiljen sazrijevati i razvijati se puno brže od svojih suvremenika.
U razdoblju od 15 godina obitelj nije bila upoznata s okolnostima u vezi s njegovim ocem. Nisu bili svjesni njegove dobrobiti, gdje se nalazi ili kako se nosi sa životnim izazovima. Nakon 15 godina neočekivano mu je zazvonio mobitel i prikazao dolazni poziv s nepoznatog broja. Unatoč nikakvim očekivanjima, otkriće koje je uslijedilo duboko je promijenilo tijek njegova života. S druge strane veze bio je njegov otac.
U stanju nevjerice, borio se da prihvati realnost situacije. Otac se nije ispričao za svoje prijašnje postupke niti je pokušao opravdati svoj odlazak iz obitelji. Jednostavno je izjavio da mu je dijagnosticiran rak i da je sada u terminalnoj fazi bolesti. S malo emotivne infleksije poručio je da “umire” i da je sam u ovoj nevolji.
- Čovjek se našao u stanju krajnje zbunjenosti, nesiguran kako odgovoriti. Osim što nije mogao artikulirati odgovor, razmišljao je o očevim namjerama kao io mogućim ishodima ovog sastanka.
Nakon što je njegovu majku obavijestila o pozivu, jasno je iznijela svoj stav. Izrazila je da prema njemu nema nikakve obveze i da smatra da je najbolje ne dirati ostatke te veze. “Razumijem da mu ništa ne dugujem”, primijetila je, dok su njezina ostala djeca, brat i sestra, i dalje potpuno nevoljko razmatrala bilo kakvu mogućnost ponovnog uspostavljanja kontakta s ocem.
S obzirom na znatan protok vremena, čovjek se susreo s dubokom dilemom. Njegova unutarnja borba bila je značajna: treba li zanemariti poziv i nastaviti sa svojim životom ili treba pokušati otkriti istinu, suočiti se s prošlošću i možda oprostiti svom ocu?
Rekao je: “Dio mene se pita hoću li osjećati imalo grižnje savjesti ako ga ne posjetim prije nego što bude prekasno.” Unatoč snažnom otporu prema ideji da pomogne čovjeku koji ga je napustio, nije mogao odbaciti činjenicu da bi mu ovo mogla biti posljednja prilika da otkrije odgovore na mnoga pitanja koja su ga mučila tijekom godina.
Nakon dugog razmišljanja, konačno je odlučio posjetiti oca u bolnici. Međutim, njegova motivacija nije bila ukorijenjena u osjećaju obveze, već u istinskoj želji da “čuje što ima za reći” i da “postavi pitanja na koja samo on može odgovoriti”. Čovjek je bio odlučan u odluci da se suzdrži od preuzimanja odgovornosti za oca koji ga je napustio.
Priznao je da nije imao pravo pružati pomoć u posljednjim trenucima očevog života. Kako se odlučio sastati s njim, jasno je dao do znanja da ne želi preuzeti teret brige za oca. “Boli me što nas je zaboravljao 15 godina, a sada se u starosti i samoći sjetio da postojim”, iskreno je iznio svoje osjećaje. Njegova prava namjera bila je suočiti se s prošlošću i otkriti istinu o tome što se događalo svih tih godina.
- Međutim, gajio je duboki strah da bi susret s ocem mogao ponovno otvoriti rane nanesene kad je napustio njihovu obitelj. Ova priča služi kao dirljiv podsjetnik na zamršenost ljudskih odnosa, posebno u kontekstu napuštanja i emocionalnih ožiljaka koje ono može ostaviti za sobom.
Razlikovanje prošlosti i sadašnjosti može biti izazovno, osobito kada su ožiljci još vidljivi. Iako se muškarac odlučio suočiti s ocem, ostaje neizvjesno hoće li ta odluka dovesti do osjećaja mira ili će samo dovesti do daljnje patnje. U konačnici, svaki pojedinac ima vlastite metode za navigaciju kroz prošla iskustva i upravljanje emocionalnom težinom koju život nosi.
