Brojni se pojedinci susreću s teškom dilemom kada njihovi rođaci ostare ili se razbole i trebaju pomoć drugih. Teško se odlučiti da li im pružiti optimalnu njegu smještajem u starački dom ili se odlučiti za kućnu njegu, unatoč popratnom umoru i ograničenim resursima. Danas otkrivamo jednu potresnu priču.
- Brojni pojedinci otkrivaju da odabir specijalizirane ustanove njihovim voljenima pruža dostojanstvo i duševni mir u trenucima kada briga o sebi postaje neizvediva, čime im omogućuje očuvanje energije i emocionalne stabilnosti neophodne za svakodnevni život.
U mladosti sam bila izložena narativima koji su isticali snagu i predanost moje tete Duške svojoj obitelji — bila je žena koja je svoje voljene davala na prvo mjesto i ostajala odlučna u suočavanju s vanjskim mišljenjima. Ipak, kad se njezin muž teško razbolio i ostao nepokretan, moja je teta donijela nepokolebljivu odluku da ga ne pošalje; takva joj je opcija bila nepodnošljiva i preuzela je punu odgovornost da mu pruži potrebnu njegu.
U njezinu se srcu pojavio sukob između ljubavi i osjećaja obveze prema njezinu mužu, popraćen tjeskobom u vezi s percepcijama drugih. Teta se bojala da bi njegovo primanje u ustanovu za skrb moglo izgledati kao izdaja prema čovjeku s kojim je dijelila život, što ju je navelo da preuzme sve odgovornosti povezane s brigom o nepokretnoj osobi.
Unatoč pokušajima njezine obitelji da joj olakša teret i vlastitu iscrpljenost, ostala je zaokupljena zabrinutošću o tome “što će ljudi misliti” odluči li ga smjestiti u dom. Ova strepnja, zajedno s njezinom nespremnošću da prihvati bilo kakav oblik pomoći, rezultirala je teškim godinama za nju i ostavila trajan utjecaj na sve nas. Moja je teta donijela odluku da svog supruga ne smjesti u ustanovu za skrb.
Nekoliko su se godina suočavali s poteškoćama povezanima s njegovim sve lošijim zdravstvenim stanjem, no prošla je godina bila posebno izazovna. Njegovo se stanje pogoršalo do te mjere da je postao potpuno nepokretan, vezan za krevet i oslanjao se na potporu drugih.
- U početku je moja teta vjerovala da se svi izazovi mogu riješiti unutar utočišta njihovog doma, okruženi intimnošću njihovog zajedničkog prostora i udobnošću života koji su zajedno izgradili.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve očitije koliko je situacija postala iscrpljujuća. Osim što su mu često mijenjali pelene tijekom dana, davali mu pasiranu hranu preko slamke i stalno ga mijenjali kako bi spriječili bolne dekubituse, činilo se da su njegovatelji održavali krhku ravnotežu između suosjećanja i osjećaja da su preopterećeni.
Moja teta, majka i razni bliski rođaci dijelili su odgovornost brige o njemu, vješto usklađujući svoje radne obveze, obiteljske dužnosti i rigorozne svakodnevne zahtjeve brige. Kako bi se smanjilo radno opterećenje, medicinska sestra je zaposlena da pomaže u zahtjevnijim aspektima njege nekoliko puta tjedno. Ipak, najveći teret bio je na mojoj teti.
Promatrala je polagano pogoršanje stanja svog supruga, prepoznajući kako ga je bolest promijenila i potaknula sve veću udaljenost u njihovom odnosu. Pojam doma pokazao se potpuno nepodnošljivim za moju tetu.
Često je izražavala svoje bojazni, pitajući se: “Što će ljudi misliti ako ga tamo smjestimo, kad nema nikoga drugog?” Ispod ovog naizgled jednostavnog pitanja ležao je nemir njezinog unutarnjeg sukoba – tjeskoba zbog javne percepcije i strah da bi drugi mogli pretpostaviti da je napustila čovjeka s kojim je dijelila život. Sama pomisao da bi itko mogao ustvrditi da je svog muža, svoj izvor snage, prepustila u ustanovu za skrb, za nju je bila ogromna.
- Bilo joj je nepodnošljivo razmišljati o tome da bi je drugi mogli doživjeti kao frigidnu i nezahvalnu osobu. U posljednjim mjesecima, moja teta, zajedno s ostatkom naše obitelji, suočavala se s golemim izazovima.
Bilo je večeri kada joj je bilo teško dobiti bilo kakav predah, osjećajući se umorno i tjeskobno, dok se također borila s dubokim osjećajem krivnje. Shvatila je da je vrijeme njezina supruga ograničeno i da će uskoro stići olakšanje za sve uključene. Samo nekoliko dana prije njezine smrti, ujak joj je prenio poruku koja ju je potakla na razmišljanje:
“Duška, ako brineš o meni tijekom moje bolesti, možeš se i ti razboljeti; molim te, nemoj dopustiti da mi zabrinutost natjera suze na oči.” Nakon njegove smrti, osjetila je neobjašnjiv osjećaj olakšanja – ukorijenjen u razumijevanju da se ni on, ni ona, ni obitelj neće morati suočiti s dodatnom patnjom.
Činilo se da joj je njegova smrt također donijela određeni stupanj mira. Unatoč tome, kasnije se razboljela i posvetila ostatak života istraživanju i testiranju. Unatoč tome, tvrdi da ne žali ni za čim i da bi se opet odlučila na isti način. Na kraju je nastavila samu sebe uvjeravati da su njezini postupci opravdani. Ipak, priznala je da njihove odluke nije oblikovao samo on, već i tihi, neizraženi nadzor društva.
