Smrt je za mnoge jeziva ali neizbježna stvar i svi ćemo se neminovno susresti sa tim prije ili kasnije. Nažalost, ima tu mnogo stvari oko kojih se možemo brinuti, a neki se okrenu religiji da saznaju šta će se njihovoj duši desiti poslije smrti. U ovom članku otkrivamo malo više o svemu tome.
Jeste li ikada razmišljali o tome šta se dešava s dušom nakon smrti, posebno iz perspektive pravoslavne teologije? Ovaj tajanstveni i duboko filozofski pitanje je bio jedan od centralnih tema u radovima Svetog Jovana Šangajskog, rusko-pravoslavnog episkopa srpskog porekla.
- Rođen 1896. godine u Harkovskoj guberniji pod imenom Mihail Borisovič Maksimović, ovaj svetac, cijenjen i poznat po svojoj mudrosti i duhovnosti, dao je detaljna objašnjenja o prirodi života nakon smrti.
Sveti Jovan Šangajski, čija su preci u 18. veku pronasli utočište u Rusiji nakon bekstva od Turaka, pisao je da smrt ne znači kraj duhovnog postojanja već otvara vrata za novu dimenziju života. U jednom pismu upućenom svojoj sestri na samrti, vladika Teofan Zatvornik je rekao:
“Nećete umreti. Vaše telo hoće, ali ćete preći u drugu oblast, svesni i svestni svega oko sebe.” Ovo ukazuje na to da duša ostaje živa nakon smrti fizičkog tijela i da je čula koja joj pripisuju još jača nego što su bila u ovom svijetu. Prema nauku Svetog Ambrozija Mediolanskog, koji je također isticao trajnost duše, smrt nije prestanak postojeća već transformacija.
Duša se oslobađa ograničenja fizičkog tijela, koje joj je često bilo više smetnje nego pomoći, i stupa u domen gde može iskazati svoju pravu prirodu. U trenutku smrti, osoba često vidi svoje preminule voljene, što je Bogovo dopuštenje kao prirodan uvod u zagrobni svijet. To služi kao znak da je novi život koji ih čeka ne strano mjesto, već prostor pun ljubavi i mira.
- Prvih 48 sati nakon smrti, duša ima mogućnost da prisustvuje zemlji i da posjeti mjesta koja joj su draga. Ona može lebdjeti oko mjesta gdje je zadnjih put vidjela svoje bliske osobe ili oko groba gdje je sahranjeno njezino tijelo, poput ptice koja traži gnijezdo.
Ako je duša bila čestita i orijentisana prema dobru, ona će moći posjetiti mjesta gdje je činila dobra djela, kao simbol neprestane veze sa tim što je u ovom životu napravila. Trećeg dana, događa se ključna promjena – duša se uzdiže u druge oblasti. U crkvama odaje se počast preminuloj duši, a anđeo je poslan da je utješi od tuge koja dolazi s odvajanjem od tijela.
Crkveni hvalospjevi i molitve služe kao most koji spaja ovaj svijet sa sljedećim, omogućujući duši da se osloni na Božju milost i nadu. Prva tri dana nakon smrti su posebno važni, jer predstavljaju tranzičiju iz jednog stanja u drugo. Tokom ovog perioda, anđeo je uvek prisutan kako bi vodio dušu prema Božjoj blagoj volji.
- U pravoslavnoj tradiciji, smrt se ne shvata kao kraj, već kao prelazak u novu fazu postojanja. Iako tugujemo zbog gubitka bliskih osoba, važno je shvatiti da njihovo novo stanje može biti puno neuporedivog blaženstva.
Njihova duša nalazi se u boljoj realnosti, a mi, koji ostajemo na Zemlji, imamo priliku da im ponudimo molitve i podršku. Srećni su oni koji su preminuli, jer su sada oslobođeni tereta ovoga svijeta i mogu posmatrati nas s visina, oduševljujući se našim životnim postignućima i brigu za njihovo memorije. Tuga koju osećamo je prirodna, ali ona nam treba služiti kao podsjetnik da je njihova duša sada u sigurnom i mirnom prostoru.
Preminula sestra, na primer, sada gleda na nas sa nove perspektive i verovatno je zadivljena našim trudnim nastojanjima da živimo prema njihovim vrednostima i Blagomecu. Ova teološka perspektiva na smrt i život nakon nje inspirira nas da shvatimo smrt kao transformaciju, a ne kao prestanak.
Kroz molitve, crkvene ceremonije i poštivanje preminulih, pravoslavna vjera nam pruža komfor i utjehu. Svaki od nas ima priliku da se suoči s ovim pitanjem i da se pomiri sa prošljednjim tragovima bliskih osoba, znanjući da njihove duše nastavljaju da žive u drugom, divljijem i sublimnijem stanju.
