Novo potresno svjedočanstvo iz Jankomira: “Golu ženu su vezali za krevet i ostavili da je svi vide”

Novo potresno svjedočanstvo iz Jankomira. O čemu je riječ doznajte u nastavku teksta. Nakon smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, u javnosti su se pojavila brojna pitanja o načinu postupanja prema pacijentima koji se liječe u ovoj zdravstvenoj ustanovi. Slučaj je izazvao veliku pažnju javnosti, a nakon objavljivanja informacija o smrti mladog muškarca počeli su se javljati ljudi koji su ranije boravili u ovoj bolnici.

Bivši pacijenti odlučili su podijeliti svoja iskustva, a njihova svjedočenja donose različite poglede na boravak u psihijatrijskoj ustanovi. Dok pojedini govore o neprimjerenom ponašanju zaposlenih, ponižavanju i situacijama koje su ih duboko potresle, drugi ističu da su dobili odgovarajuću pomoć, podršku i terapiju koja im je promijenila život.

Prema pisanju Indexa, redakciji su se javili brojni čitatelji koji su tokom prethodnih godina boravili na zatvorenim odjelima Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Njihova iskustva ponovo su otvorila pitanje uslova liječenja, odnosa medicinskog osoblja prema pacijentima i načina na koji se u kriznim situacijama primjenjuju mjere prisile.

• Fotografija žene vezane za bolnički krevet izazvala brojne reakcije

Jedna od čitateljica Indexa redakciji je dostavila fotografiju koju je, prema vlastitim navodima, snimila tokom boravka na ženskom zatvorenom odjelu u februaru ove godine. Na fotografiji se vidi pacijentica vezana za bolnički krevet, odjevena samo u donji veš, dok se pokrivač nalazi pri dnu kreveta.

Posebno zabrinjava činjenica da je fotografija nastala iz hodnika, kroz otvorena vrata bolničke sobe. Žena koja je dostavila fotografiju tvrdi da ju je prizor duboko potresao, iako, kako navodi, njeno lično iskustvo s medicinskim osobljem na tom odjelu nije bilo negativno.

Prema njenom svjedočenju, radilo se o novoj pacijentici koja je neposredno nakon dolaska u bolnicu glasno vikala. Osoblje ju je vezalo za krevet, ali čitateljica smatra da nije bilo razloga da ostane nepokrivena i izložena pogledima drugih ljudi.

Istakla je da se u sobi nalazilo nekoliko kreveta te da je nova pacijentica smještena na mjesto kroz koje su prolazili drugi ljudi.

Posebno joj je zasmetalo što, prema njenim riječima, niko nije vodio računa o dostojanstvu žene koja se nalazila u izuzetno teškom psihičkom stanju.

Ovaj slučaj ponovo je pokrenuo raspravu o tome kako bi trebalo postupati prema pacijentima koji zbog svog zdravstvenog stanja zahtijevaju pojačan nadzor i eventualno primjenu mjera ograničavanja kretanja.

• Pacijent tvrdi da je vezani muškarac satima ležao na podu

Još jedno svjedočenje koje je izazvalo zabrinutost odnosi se na muškarca koji je u septembru ove godine boravio na zatvorenom odjelu Jankomira.

Riječ je o osobi koja se liječila od alkoholizma, a koja je nakon ponovnog konzumiranja alkohola odlučila samostalno potražiti stručnu pomoć. U bolnici je proveo dvije noći, tokom kojih je, kako tvrdi, svjedočio događaju koji ga je posebno uznemirio.

Prema njegovim riječima, oko ponoći je policija dovela starijeg muškarca. Nakon što su policijski službenici napustili ustanovu, medicinski tehničari su novoprimljenog pacijenta vezali za krevet.

Situacija je, kako navodi, postala još ozbiljnija nekoliko sati kasnije. Oko dva sata ujutro vezani muškarac pao je s kreveta i završio na podu. Svjedok tvrdi da je pacijent bio bez odjeće i da, uprkos tome što je dozivao pomoć, niko nije reagirao.

Muškarac koji je sve posmatrao kaže da je pokušavao upozoriti osoblje i tražio da neko dođe pomoći pacijentu. Navodno je udarao po vratima, ali bez uspjeha.

Prema njegovom iskazu, tek je dolaskom jutarnje smjene oko šest sati neko od zaposlenih obratio pažnju na situaciju.

Kada je medicinski tehničar konačno došao, navodno ga je pitao koliko dugo pacijent leži na podu. Svjedok mu je odgovorio da je prošlo najmanje četiri sata.

Posebno ga je iznenadila reakcija zaposlenog, koji mu je, prema njegovim tvrdnjama, poručio da o tome nikome ne govori.

Ovakvi navodi, ukoliko se potvrde, otvaraju ozbiljna pitanja o nadzoru nad pacijentima kojima su određene mjere fizičkog ograničavanja i odgovornosti zaposlenih za njihovu sigurnost.

• Majka tvrdi da su njenog maloljetnog sina oborili na pod i pritiskali mu vrat

Među svjedočenjima koja su objavljena nalazi se i priča majke čiji je sin prošle godine, nakon stresnog događaja, počeo pokazivati simptome psihoze.

Zabrinuta zbog njegovog zdravstvenog stanja, odmah ga je odvela na dječiji odjel Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru. Međutim, ono što joj je sin ispričao tokom naredne posjete ostavilo je snažan utisak na nju.

Prema njegovim riječima, odbio je uzeti propisane lijekove, nakon čega su dvojica medicinskih tehničara i još dvoje zaposlenih reagirali fizičkim savladavanjem. Majka tvrdi da su ga oborili na pod i koljenom pritiskali njegov vrat dok su mu davali injekciju.

U početku nije smatrala da se radi o nečemu što bi moglo predstavljati ozbiljan problem. Vjerovala je da je takav postupak dio uobičajenih metoda smirivanja pacijenata koji odbijaju terapiju.

Međutim, nakon događaja sin se žalio na bolove u vratu koji su, prema njenim riječima, trajali približno dvije sedmice.

Tek nakon što je pročitala informacije o smrti Kristiana Josipa Periša i drugim svjedočenjima iz Jankomira, počela je drugačije posmatrati ono što se dogodilo njenom djetetu.

Istakla je da je tek tada shvatila koliko takvi postupci mogu biti opasni i koliko je važno da se prema pacijentima postupa uz poštovanje njihovih prava i dostojanstva.

• Problemi s terapijom i nuspojave lijekova

Majka je govorila i o problemima koje je njen sin imao tokom liječenja. Prema njenim navodima, propisan mu je Haldol, antipsihotik koji je nakon uzimanja kod njega izazivao ubrzano lupanje srca.

Dječak se zbog tih tegoba žalio ljekaru, ali majka tvrdi da se reakcija nije dogodila odmah. Tek nakon što je oko Božića prošle godine uspjela stupiti u kontakt s ljekarom putem njegovog privatnog telefona i objasniti mu da njenom sinu nije dobro, došlo je do promjene terapije.

Doza lijeka je smanjena, a zdravstveno stanje njenog sina ubrzo se poboljšalo.

Ipak, nekoliko dana prije njegovog 18. rođendana ponovo su se pojavili simptomi koji su ranije zahtijevali bolničko liječenje.

Majka priznaje da nije željela ponovo prolaziti kroz iskustvo u Jankomiru, ali je zbog sinovljevog stanja bilo neophodno pronaći odgovarajuću medicinsku pomoć. Na kraju su uspjeli dogovoriti da ostane kod kuće, uz propisanu terapiju i redovne ljekarske kontrole.

Novi problem pojavio se nakon njegovog punoljetstva, kada je upućen u bolnicu na Vrapču. Prema majčinom iskazu, na hitnom prijemu odbili su ga zbog mjesta prebivališta.

Na kraju je pomoć potražila u bolnici u Vinogradskoj, gdje je, kako kaže, imala pozitivno iskustvo.

• Bivša pacijentica tvrdi da je prijavila medicinsko osoblje

O iskustvima iz Jankomira govorilo se i na društvenim mrežama, posebno na Redditu, gdje su pojedini korisnici anonimno podijelili ono što su doživjeli tokom hospitalizacije.

Jedna korisnica navela je da je prije približno mjesec dana boravila u ovoj ustanovi te da je odlučila prijaviti ljekarki ponašanje medicinskih tehničara i medicinskih sestara.

Prema njenim tvrdnjama, odnos pojedinih zaposlenih prema pacijentima bio je nehuman, a situacija je postala posebno teška kada se jedan od medicinskih tehničara, kako tvrdi, počeo neprimjereno ponašati prema njoj.

Zbog toga je zatražila hitan otpust iz bolnice.

U svojoj objavi opisala je i događaj koji se odnosio na drugu pacijenticu. Prema njenim riječima, žena je prišla bolničkom šalteru i jasno rekla da ima namjeru povrijediti samu sebe rezanjem.

Umjesto reakcije kakvu je očekivala, autorica objave tvrdi da joj je medicinska sestra odgovorila kako se neće baviti tim slučajem jer joj se završava smjena.

Ovakve tvrdnje izazvale su dodatnu zabrinutost među korisnicima društvenih mreža, posebno zbog činjenice da se radi o osobama koje se nalaze u ustanovi upravo zato što im je potrebna stručna pomoć i nadzor.

• Bivši pacijent ima potpuno drugačije iskustvo

Ipak, nisu sva svjedočenja o boravku u Jankomiru negativna. Jedan bivši pacijent koji se javio Indexu opisao je iskustvo koje se značajno razlikuje od prethodnih priča.

On je u jesen 2024. godine odlučio potražiti pomoć zbog ozbiljnih problema s nesanicom. Dugotrajni nedostatak sna doveo ga je do psihički izuzetno teškog stanja, uključujući suicidalne misli.

Na zatvorenom odjelu proveo je nešto manje od tri dana, nakon čega je premješten na otvoreni odjel. Tamo je ostao približno mjesec dana.

Za razliku od drugih sagovornika, ovaj muškarac ističe da tokom hospitalizacije nije doživio neprimjereno postupanje. Navodi da su ga ljekari i medicinski tehničari saslušali, ozbiljno shvatili njegove probleme i omogućili mu terapiju koja mu je pomogla.

Njegov odnos s medicinskim osobljem opisao je kao veoma korektan, a liječenje je nastavio i nakon izlaska iz bolnice.

Ipak, prisjetio se i pacijenta iz svoje sobe kojeg su, prema njegovim zapažanjima, svake večeri vezivali za krevet. Kaže da je taj pacijent tokom tih perioda uglavnom bio miran i sarađivao sa zaposlenima.

Njegovo svjedočenje pokazuje da iskustva pacijenata mogu biti veoma različita, čak i kada borave na istim odjelima.

• „Odlazak u bolnicu mi je zaista spasio život“

Pozitivno iskustvo podijelila je i jedna korisnica Reddita koja je prošle godine mjesec dana provela na ženskom zatvorenom odjelu u Jankomiru.

Opisala je kako je tokom noći došla na hitni prijem, gdje ju je medicinska sestra primila i omogućila razgovor s psihijatrom. Nakon obavljenog pregleda smještena je na odjel, gdje je dobila osnovne stvari potrebne za boravak.

Posebno je zapamtila medicinsku sestru koja ju je provela kroz odjel i pokazala joj gdje će boraviti. Ističe da joj je u tom trenutku mnogo značila toplina, strpljenje i razumijevanje koje je dobila.

Tokom mjesec dana upoznala je druge pacijentice, s kojima je dijelila svakodnevne bolničke obaveze i iskustva.

Iako priznaje da je na odjelu bilo situacija koje nisu bile jednostavne, svoje ukupno iskustvo ocijenila je pozitivnim.

Naglasila je da je upravo odlazak u bolnicu bio važan korak u spašavanju njenog života. Ipak, imala je određene zamjerke na način na koji su joj objašnjavane promjene terapije i lijekova koje je uzimala.

Smatra da pacijenti moraju imati jasnije informacije o liječenju i da bi medicinsko osoblje trebalo posvetiti više pažnje komunikaciji s njima.

Uprkos kritikama, pozvala je sve osobe koje prolaze kroz psihičke krize da ne odustaju od traženja stručne pomoći.

• Muškarac tvrdi da danas živi potpuno normalnim životom

Još jedno pozitivno iskustvo podijelio je muškarac koji je boravio na zatvorenom muškom odjelu u Jankomiru. Osim toga, proveo je četiri sedmice na zatvorenom odjelu Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice.

U komentarima na Redditu naveo je da tokom liječenja nije imao osjećaj pretjerane omamljenosti zbog lijekova, što je, prema njegovim riječima, bilo važno za ukupni doživljaj hospitalizacije.

Njegov boravak u bolnici uglavnom je prošao dobro, mada mu je smetao nedostatak privatnosti, koji je često prisutan na zatvorenim bolničkim odjelima.

Posebno je naglasio da se nakon izlaska iz bolnice uspio vratiti svakodnevnim obavezama i izgraditi život kakav je želio.

Danas radi, ostvaruje prihode i ima stabilnu emotivnu vezu. S djevojkom planira budućnost, a smatra da ljudi koji ga ne poznaju nikada ne bi mogli pretpostaviti da je ranije bio hospitaliziran zbog psihičkih poteškoća.

Njegova priča, kao i druga pozitivna svjedočenja, pokazuje koliko pravovremeno liječenje i odgovarajuća stručna podrška mogu biti značajni za osobe koje prolaze kroz ozbiljne psihičke krize.

• Klinika se suočava s pitanjima o postupanju prema pacijentima

Nakon objavljivanja ovih svjedočenja, Index je Klinici za psihijatriju Sveti Ivan uputio pitanja o slučajevima koje su opisali bivši pacijenti i njihove porodice.

Redakcija je najavila da će objaviti odgovor ustanove ukoliko ga dobije. U međuvremenu su u javnosti nastavljena svjedočenja osoba koje tvrde da su tokom liječenja doživjele različite oblike ponižavanja, fizičkog postupanja i zanemarivanja.

Ranije su objavljena i iskustva bivših pacijenata koji su za RTL govorili o navodnom gušenju, udaranju i neprimjerenom ponašanju zaposlenih.

Sva ova svjedočenja ponovo su otvorila pitanja o sigurnosti pacijenata, primjeni mjera prisile, nadzoru nad osobama smještenim na zatvorenim odjelima i načinu na koji zdravstvene ustanove postupaju kada pacijent odbija terapiju ili se nalazi u stanju ozbiljne psihičke uznemirenosti.

Istovremeno, pozitivna iskustva bivših pacijenata podsjećaju da mnogim ljudima hospitalizacija predstavlja važan korak prema oporavku, stabilizaciji zdravstvenog stanja i povratku normalnom životu.