Potresna ispovijest majke čije dijete trpi vršnjačko nasilje. U nastavku teksta doznajte više. Vršnjačko nasilje jedan je od problema koji ostavlja duboke posljedice na djecu, ali i na njihove porodice. Iako bi škola trebala biti mjesto sigurnosti, prijateljstva, učenja i odrastanja, za pojedine učenike svakodnevni odlazak na nastavu može predstavljati izvor straha, nelagode i osjećaja odbačenosti. Upravo na takvu situaciju javno je ukazala majka Sanela Požegić-Odobašić, koja je odlučila podijeliti bolno iskustvo svoje porodice i progovoriti o problemima s kojima se, prema njenim tvrdnjama, njeno dijete već duže vrijeme suočava u školskom okruženju.
Njena objava izazvala je pažnju javnosti jer je otvorila niz važnih pitanja o tome koliko se ozbiljno shvataju prijave vršnjačkog nasilja, kakva je odgovornost škole u zaštiti učenika i zbog čega roditelji ponekad imaju osjećaj da njihove molbe i upozorenja ne nailaze na odgovarajući odgovor.
-
Brojni odlasci u školu, ali bez očekivanih promjena
Sanela navodi da je u prethodnom periodu više puta razgovarala sa školskim osobljem, nastojeći ukazati na probleme koje njeno dijete doživljava među vršnjacima. Očekivala je da će prijave biti shvaćene ozbiljno i da će uslijediti konkretni koraci kako bi se situacija promijenila.
Međutim, prema njenim riječima, razgovori su često odlazili u drugom pravcu. Umjesto da se pažnja zadrži na prijavljenim problemima i odnosima među učenicima, razgovaralo se o školskim ocjenama, ponašanju i obavezama njenog djeteta.
Takav pristup, kako ističe, dodatno je pojačavao njeno razočarenje jer je u školu dolazila prvenstveno kao majka zabrinuta za sigurnost svog djeteta, a ne kako bi razgovarala o njegovom uspjehu u nastavi.
Smatra da je neophodno saslušati sve strane, ali i jasno razdvojiti eventualne školske poteškoće od pitanja vršnjačkog nasilja. Jedno ne bi smjelo biti opravdanje za zanemarivanje drugog.
-
Prizor koji je majci slomio srce
Posebno emotivan trenutak koji je Sanela izdvojila u svojoj objavi dogodio se jednog jutra, kada je prolazeći automobilom ugledala vlastito dijete kako samo stoji ispod drveta i jede sendvič.
Dok su se ostali učenici družili i okupljali u manjim grupama, njeno dijete bilo je izdvojeno, bez društva vršnjaka.
Iako nekome takav prizor možda ne bi izgledao neobično, za majku je predstavljao bolan podsjetnik na osjećaj izolovanosti s kojim se, kako tvrdi, njeno dijete suočava u školi.
Upravo taj trenutak naveo ju je da još jednom javno progovori o problemu koji, prema njenim riječima, traje duže vrijeme.
Za roditelja je posebno teško posmatrati vlastito dijete koje bi trebalo bezbrižno provoditi školske dane, a umjesto toga ostaje po strani, bez osjećaja pripadnosti i sigurnosti.
-
„Mama, ja mrzim školu“ – rečenica koja govori mnogo
Sanela ističe da je ponašanje njenog djeteta kod kuće znatno drugačije od onoga što primjećuje kada se spomene škola.
Prema njenom opisu, kod kuće je dijete nasmijano, veselo, raspoloženo za razgovor i igru. Međutim, čim se povede razgovor o odlasku na nastavu ili školskim obavezama, raspoloženje se mijenja.
Posebno je pogađa rečenica koju, kako navodi, često čuje:
„Mama, ja mrzim školu.“
Za Sanelu te riječi nisu samo dječije negodovanje zbog školskih obaveza. Ona smatra da iza njih mogu stajati mnogo ozbiljniji osjećaji, uključujući strah, tugu, neprihvaćenost i svakodnevno suočavanje s neugodnim situacijama.
Djeca koja prolaze kroz vršnjačko nasilje ne pokazuju uvijek otvoreno da imaju problem. Neka postanu povučena, neka pokušavaju sakriti emocije, dok druga izbjegavaju razgovor o školi ili pronalaze različite razloge zbog kojih ne žele ići na nastavu.
Zbog toga je važno da roditelji, nastavnici i stručne službe obrate pažnju i na promjene koje se na prvi pogled mogu činiti bezazlenim.
-
Majka ne traži privilegije, već jednaku zaštitu za svoje dijete
U svojoj poruci Sanela posebno naglašava da ne očekuje poseban tretman za svoje dijete niti smatra da ono treba biti zaštićeno od svake kritike.
Kako navodi, svjesna je da svako dijete može pogriješiti, da učenici imaju svoje obaveze i da školski život podrazumijeva pravila koja svi trebaju poštovati.
Ipak, smatra da nijedna eventualna greška u ponašanju ili školskom uspjehu ne smije biti razlog da se zanemare prijave nasilja.
Njena osnovna poruka jeste da svako dijete mora imati jednako pravo na sigurno obrazovanje, bez ponižavanja, zastrašivanja i osjećaja da je prepušteno samo sebi.
Od škole očekuje da sasluša i dijete koje prijavljuje problem, da obrati pažnju na njegove svakodnevne odnose s vršnjacima i da poduzme odgovarajuće mjere ukoliko se utvrdi da nasilje postoji.
-
Koliko puta roditelj treba prijaviti isti problem?
Jedno od najvažnijih pitanja koje je Sanela postavila u svojoj objavi odnosi se na odgovornost odraslih i institucija.
Pita se koliko puta roditelj treba doći u školu, ponoviti istu prijavu i pokušati objasniti kroz šta njegovo dijete prolazi prije nego što se problem počne rješavati.
Roditelji od obrazovnih ustanova očekuju da budu partneri u odrastanju i zaštiti djece. Zbog toga je posebno teško kada steknu utisak da njihove zabrinutosti nisu dovoljno ozbiljno shvaćene.
Vršnjačko nasilje zahtijeva pravovremenu reakciju, pažljivo utvrđivanje činjenica i odgovarajuću podršku učenicima. Važno je da se prijave ne zanemaruju, ali i da se u svakom postupku zaštite privatnost djece i izbjegne njihovo dodatno izlaganje pritisku.
Slučaj o kojem je govorila Sanela Požegić-Odobašić još jednom podsjeća na značaj otvorene komunikacije između roditelja, škole i nadležnih stručnih službi.
-
„Moje dijete nije samo broj u dnevniku“
Na kraju svoje emotivne poruke Sanela je poručila da je učinila sve što je smatrala potrebnim kako bi zaštitila svoje dijete. Obraćala se školi, razgovarala s odgovornima i više puta pokušavala ukazati na problem.
Sada očekuje da i nadležne institucije preuzmu svoj dio odgovornosti i ozbiljno pristupe navodima koje je iznijela.
Posebno je naglasila da njeno dijete nije samo učenik čije se obaveze, ocjene i ponašanje trebaju evidentirati u školskom dnevniku. Riječ je o djetetu koje ima osjećaje, potrebe i pravo na okruženje u kojem će se osjećati prihvaćeno i sigurno.
Njena poruka završava jasnim stavom da neće odustati od ukazivanja na problem sve dok ne bude saslušana.
U nastavku prenosimo kompletnu objavu majke Sanele Požegić-Odobašić:
Danas sam jedna jako tužna i razočarana majka. Tužna zbog svog djeteta, razočarana školom i sistemom koji bi prvenstveno trebao štititi djecu, a ne zatvarati oči pred njihovim problemima.
Već duže vrijeme moje dijete trpi vršnjačko nasilje. Koliko puta sam otišla u školu, koliko puta prijavila problem, koliko puta razgovarala s ljudima od kojih sam očekivala da će nešto poduzeti. I svaki put sam se vraćala kući s istim osjećajem – da se ništa neće promijeniti.
Kada god bih došla prijaviti nasilje, razgovor bi se nekako ponovo okrenuo prema mom djetetu. Donosio se dnevnik, govorilo se o njegovim ocjenama, njegovom ponašanju, njegovim obavezama, o tome šta on ne radi kako treba. Uvijek je nekako ispalo da je problem u mom djetetu.
A ja nisam dolazila razgovarati o njegovim ocjenama. Nisam dolazila tražiti opravdanja za njegove školske obaveze. Dolazila sam kao majka koja pokušava zaštititi svoje dijete od nasilja.
Pitala sam se mnogo puta: zar je moguće da se toliko puta obratim školi, da toliko puta ukažem na isti problem, a da se i dalje ništa konkretno ne poduzima?
Najviše me boli ono što sam svojim očima vidjela. Jutros sam naišla automobilom i ugledala svoje dijete kako samo stoji ispod jednog drveta i jede sendvič. Sam… Dok su druga djeca bila u grupicama, moje dijete je stajalo postrani.
Možda je nekome to samo običan prizor. Meni je to bio prizor koji mi je slomio srce.
Zamislite koliko jedno dijete mora biti povrijeđeno da škola, mjesto na kojem bi trebalo učiti, družiti se i odrastati, postane mjesto koje ne želi ni vidjeti.
Ne tražim da moje dijete ima poseban tretman. Ne tražim da ga neko štiti od svake kritike. Ne tvrdim da je moje dijete bez greške. Ali tražim da se, kao i svako drugo dijete, zaštiti od nasilja.
Tražim da se sasluša i ono što moje dijete govori. Da se ne posmatraju samo njegove ocjene, njegov dnevnik i njegovi propusti, nego i ono što proživljava među vršnjacima. Jer dijete koje trpi nasilje ne mora uvijek doći kući uplakano. Nekada će se smijati, nekada će šutjeti, nekada će reći da mrzi školu. A iza tih nekoliko riječi može se kriti mnogo više nego što odrasli žele vidjeti.
I pitam se: koliko još puta roditelj treba pokucati na školska vrata? Koliko puta treba prijaviti isti problem? Koliko još dječijih suza treba biti proliveno da bi neko shvatio da je problem ozbiljan?
Ne želim jednog dana da se pitam zašto nisam učinila sve što sam mogla. Ja sam svoje dijete prijavljivanjem, razgovorima i dolascima u školu pokušavala zaštititi.
Sada očekujem da i institucije urade svoj dio posla. Moje dijete nije samo broj u dnevniku. Nije samo ocjena. Nije samo učenik koji ima svoje obaveze i nedostatke.
Moje dijete je dijete koje ima pravo da ide u školu bez straha, poniženja i osjećaja da nigdje ne pripada.
I neću prestati govoriti o ovome dok neko konačno ne počne slušati.
