Kako smiriti dijete koje plače? U nastavku teksta doznajte koju rečenicu ne trebate koristiti. Kad dijete zaplače, odraslima je često prvi instinkt pokušati ga što prije umiriti. Čujemo plač nakon pada, svađe s prijateljem, neuspjeha, umora ili neke naizgled male situacije i automatski izgovorimo: „Nemoj plakati.“ Ta rečenica najčešće nije izrečena iz loše namjere. Naprotiv, roditelj želi pomoći, zaustaviti djetetovu bol i pokazati mu da će sve biti u redu.
Ipak, način na koji razgovaramo s djetetom u trenucima snažnih emocija može utjecati na to kako će ono kasnije razumijevati vlastite osjećaje. Ako dijete često čuje da ne treba plakati, može početi vjerovati da su tuga, strah, razočaranje ili povrijeđenost emocije koje treba sakriti.
Umjesto pokušaja da suze što prije zaustavimo, možemo djetetu pokazati da je sigurno osjećati ono što osjeća. To ne znači dopuštati svako ponašanje niti odustati od granica. Znači razlikovati emociju od ponašanja i pomoći djetetu da nauči što može učiniti kada ga osjećaji preplave.
-
Kada dijete plače, prvo mu treba osjećaj sigurnosti
Dijete koje plače često ne treba odmah savjet, objašnjenje ili rješenje. Ponekad mu je najpotrebnije da osjeti da odrasla osoba vidi što mu se događa i da neće biti ismijano, požurivano ili kritizirano.
Umjesto: „Nemoj plakati, nije to ništa“, možeš reći: „Vidim da ti je teško. Tu sam.“
Takva rečenica djetetu daje prostor da se smiri vlastitim tempom. Kada odrasla osoba ostane smirena, govori tišim glasom i ne pokazuje paniku, dijete dobiva dodatni osjećaj stabilnosti.
Kod manjeg djeteta nije potrebno koristiti mnogo riječi. Ponekad su dovoljne kratke rečenice poput:
- „Tu sam.“
- „Siguran/na si.“
- „Vidim da te boli.“
- „Možeš plakati.“
- „Ne moraš odmah prestati.“
Kod starijeg djeteta možeš dodati pitanje: „Želiš li mi reći što se dogodilo?“ Ako ne želi razgovarati, nemoj ga prisiljavati. I sama činjenica da zna da može razgovarati kasnije može biti dovoljna.
-
Pet rečenica koje možeš koristiti kada dijete zaplače
1. „U redu je plakati, ostajem ovdje s tobom.“
Ova jednostavna rečenica djetetu pokazuje da ga njegove suze neće udaljiti od tebe. Nema potrebe da odmah prestane plakati kako bi dobilo tvoju pažnju i blizinu.
Primjerice, dijete padne na igralištu i počne jako plakati. Umjesto da kažeš: „Hajde, ustani, nije ništa“, možeš prići, čučnuti pokraj njega i reći: „U redu je plakati, ostajem ovdje s tobom.“
Nakon što se malo smiri, možeš provjeriti je li ozlijeđeno i zajedno s njim pogledati što se dogodilo.
2. „Vidim da si jako tužan/tužna.“
Kada imenujemo ono što primjećujemo, djeca postupno uče povezivati tjelesne reakcije s emocijama. Dijete možda još ne zna reći „osjećam razočaranje“, ali može naučiti da ono što proživljava ima ime.
Ako dijete dođe kući iz škole i zaplače zbog loše ocjene, ne moraš odmah govoriti da ocjena nije važna. Možeš prvo reći: „Vidim da si jako tužan/tužna.“
Tek nakon toga možeš pitati: „Želiš li mi ispričati što se dogodilo?“
Na taj način pokazuješ da prvo želiš razumjeti dijete, a tek onda razgovarati o problemu.
3. „Razumijem zašto ti je to teško.“
Ova rečenica ne znači da se moraš složiti sa svakom djetetovom reakcijom. Ona pokazuje da pokušavaš razumjeti njegovu perspektivu.
Ako se dijete rasplače zato što mora napustiti igralište, možeš reći: „Razumijem zašto ti je teško. Baš si se lijepo igrao.“
Nakon potvrde osjećaja možeš zadržati granicu: „Ipak, sada moramo krenuti kući.“
Tako dijete dobiva dvije važne poruke istovremeno: njegovi osjećaji su prihvatljivi, ali postoje pravila i obaveze koje se moraju poštovati.
4. „I tuga je osjećaj koji smijemo imati.“
Djeca ponekad misle da trebaju biti vesela kako bi bila „dobra“. Zato je korisno pokazati im da ne postoji potreba da stalno budu nasmijana i raspoložena.
Ako dijete plače jer mu nedostaje prijatelj, baka, roditelj ili poznato okruženje, možeš reći: „Normalno je da ti nedostaje. Tuga nam pokazuje da nam je nešto važno.“
Takav razgovor pomaže djetetu razumjeti da tuga sama po sebi nije problem koji treba odmah ukloniti.
5. „Hajdemo zajedno pronaći način da ti bude malo lakše.“
Kada se dijete smiri dovoljno da može razgovarati, možeš ga uključiti u traženje rješenja.
Primjerice, nakon svađe s bratom ili sestrom možeš reći: „Vidim da si ljut i povrijeđen. Hajdemo zajedno smisliti što možeš napraviti sada.“
Ponudi nekoliko mogućnosti: zagrljaj, čašu vode, nekoliko minuta tišine, razgovor ili kratku pauzu.
Time dijete ne uči samo da su emocije dopuštene, nego i da postoje različiti načini suočavanja s njima.
-
Kako razlikovati prihvaćanje emocije od dopuštanja lošeg ponašanja
Jedna od najvažnijih stvari koju roditelji mogu naučiti jest da prihvaćanje emocije ne znači prihvaćanje svakog ponašanja.
Dijete smije biti ljuto, ali to ne znači da smije udarati. Smije biti razočarano, ali ne mora zbog toga vrijeđati druge. Smije plakati jer nešto ne želi, ali roditelj i dalje može ostati pri svojoj odluci.
Možeš reći: „Vidim da si jako ljut. Imaš pravo biti ljut, ali neću dopustiti da udaraš.“
Ili: „Znam da si razočaran što danas ne možemo u park. Možeš biti tužan zbog toga, ali odluka ostaje ista.“
Ovakav pristup djetetu daje jasnu granicu bez poruke da je sama emocija pogrešna.
-
Što napraviti kada dijete ne može prestati plakati
Ponekad dijete jednostavno ne može odmah prijeći iz plača u razgovor. Ako je jako uznemireno, pokušaj prvo smanjiti količinu podražaja oko njega.
Maknite se na mirnije mjesto ako je moguće. Govori polako i koristi kratke rečenice. Nemoj postavljati deset pitanja jedno za drugim.
Možeš reći:
- „Udahni sa mnom.“
- „Ne moramo sada sve riješiti.“
- „Sjedimo malo zajedno.“
- „Kad budeš spreman/spremna, možeš mi ispričati.“
Ako dijete želi zagrljaj, ponudi mu ga. Ako ne želi fizički kontakt, poštuj njegov prostor i ostani u blizini.
-
Rečenice koje često pogoršaju situaciju
Neke rečenice odrasli izgovaraju iz navike, ali dijete ih može doživjeti kao odbacivanje.
- „Ma nije to ništa.“
- „Prestani plakati.“
- „Veliki dečki ne plaču.“
- „Ako nastaviš plakati, imat ćeš zbog čega.“
- „Nemoj biti takav/takva.“
- „Sramota je plakati zbog toga.“
Problem s ovim porukama nije samo u riječima, nego i u tome što dijete može zaključiti da mora sakriti ono što osjeća kako bi zadovoljilo odrasle.
Umjesto toga, pokušaj koristiti neutralnije i podržavajuće izraze: „Vidim da ti je teško“, „Možeš mi reći što se dogodilo“ ili „Tu sam kada budeš spreman/spremna.“
-
Kako reagirati kada nemate puno vremena
Roditelj ne mora svaki put imati savršenu reakciju. Postoje dani kada se žuri na posao, treba završiti kupovinu ili se mora krenuti kući.
I tada možeš priznati emociju bez odustajanja od granice.
U trgovini možeš reći: „Vidim da si razočaran što nećemo kupiti tu igračku. Znam da ti se jako sviđa. Sada moramo završiti kupovinu.“
Ako dijete nastavi plakati, ne moraš ga uvjeravati da nema razloga za tugu. Možeš jednostavno ostati smiren i ponoviti granicu.
„Znam da ti se to ne sviđa. I dalje nećemo kupiti igračku.“
Takva komunikacija pokazuje da emocija može postojati bez toga da ona upravlja svakom odlukom.
-
Svakodnevne prilike za učenje o emocijama
Razgovor o osjećajima ne mora se događati samo kada dijete plače. Možeš ga uključiti u svakodnevne situacije.
Nakon gledanja crtića pitaj: „Kako se ovaj lik osjećao?“
Nakon svađe s prijateljem: „Što misliš, kako se on osjećao?“
Prije spavanja: „Je li danas bilo nešto što te razveselilo ili rastužilo?“
Na taj način dijete postupno razvija rječnik za vlastite emocije. Umjesto da sve opisuje samo kao „dobro“ ili „loše“, počinje razlikovati tugu, ljutnju, strah, razočaranje, uzbuđenje, ljubomoru i ponos.
Što više riječi dijete ima za ono što osjeća, lakše može objasniti što mu treba.
-
Kada je najvažnije jednostavno ostati prisutan
Ne postoji rečenica koja će svaki dječji plač odmah zaustaviti. I ne treba svaki plač zaustaviti.
Ponekad je najbolja reakcija vrlo jednostavna: sjesti kraj djeteta, ostati smiren i pokazati mu da ne mora prolaziti kroz neugodan trenutak samo.
Kada dijete zna da ga roditelj neće odbaciti zato što je tužno, uplašeno ili razočarano, postupno dobiva više prostora da upozna vlastite emocije. Umjesto da se usredotočuje samo na to kako što prije zaustaviti suze, može naučiti što osjeća, što mu je potrebno i koje ponašanje mu može pomoći da se vrati u ravnotežu.
