Psiholog kaže da su ovakve majke najgore. O čemu je riječ doznajte u nastavku teksta. Majčinstvo se često prikazuje kao prirodna i bezuvjetna uloga ispunjena brigom, toplinom i žrtvom. U stvarnosti, odnos između majke i djeteta može biti mnogo složeniji. Nisu sve majke emocionalno zrele, stabilne ili svjesne vlastitih postupaka, a neki obrasci ponašanja, iako naizgled motivirani brigom, mogu imati štetne posljedice za dijete. Psiholozi upozoravaju da određeni tipovi majčinskog ponašanja dugoročno oblikuju djetetovu sliku o sebi, svijetu i odnosima s drugima. Talijanska psihologinja Ana De Simone izdvojila je nekoliko oblika toksičnog majčinstva koji se često javljaju u praksi i koji ostavljaju dubok trag na emocionalni razvoj djece.
-
Majke koje se previše žrtvuju
Jedan od najraširenijih oblika toksičnog ponašanja je majka koja se u potpunosti podređuje djetetu, zanemarujući vlastite potrebe, interese i granice. Na prvi pogled, ovakve majke djeluju idealno. Uvijek su prisutne, spremne pomoći, odriču se svega kako bi djetetu osigurale što bolji život. Problem nastaje kada ta žrtva postane sredstvo kontrole. Dijete se od najranije dobi uči da je odgovorno za majčinu sreću, umor i nezadovoljstvo.
Takve majke često koriste rečenice koje kod djeteta stvaraju osjećaj krivnje, poput podsjećanja na sve što su učinile ili čega su se odrekle. Dijete tada razvija unutarnji pritisak da mora stalno udovoljavati, biti poslušno i zahvalno. Posljedica je otežano osamostaljivanje, strah od donošenja vlastitih odluka i osjećaj da je svaka želja sebična. U odrasloj dobi, ova djeca često teško postavljaju granice i osjećaju nelagodu kada biraju sebe.
-
Majke koje stalno kritiziraju
Drugi tip toksičnih majki karakterizira stalna negativnost. Ove majke rijetko pokazuju zadovoljstvo ili ponos, a fokusiraju se gotovo isključivo na pogreške, propuste i ono što dijete nije učinilo dovoljno dobro. Pohvale su rijetke, a uspjesi se umanjuju ili uspoređuju s drugima. Dijete u takvom okruženju odrasta s osjećajem da nikada ne može ispuniti očekivanja.
Neprestana kritika dovodi do narušenog samopouzdanja i unutarnjeg osjećaja manje vrijednosti. Djeca ovih majki često razvijaju snažan strah od pogreške, perfekcionizam ili, s druge strane, potpuno odustajanje jer vjeruju da se trud ionako ne isplati. U odrasloj dobi to se može manifestirati kroz anksioznost, povlačenje, potrebu za vanjskim odobravanjem ili ulazak u odnose u kojima se ponavlja isti obrazac omalovažavanja.
-
Majke koje sebe vide kao žrtve
Posebno zahtjevan obrazac je majka koja se stalno doživljava kao žrtva života, okolnosti ili drugih ljudi. Ona često govori o svojoj patnji, nepravdi koju trpi i teškoćama koje nosi. Dijete se u takvom odnosu prerano uvlači u ulogu emocionalne podrške, slušatelja i utjehe. Umjesto da bude zaštićeno, dijete postaje onaj koji tješi i razumije.
Ovakav oblik odnosa naziva se emocionalna parentifikacija. Dijete odrasta s osjećajem pretjerane odgovornosti, često potiskujući vlastite emocije kako ne bi dodatno opteretilo majku. Kasnije u životu, takve osobe imaju poteškoća s prepoznavanjem vlastitih potreba, osjećaju krivnju kada traže pomoć i često privlače odnose u kojima ponovno preuzimaju ulogu “spasitelja”.
-
Dugoročne posljedice na emocionalni razvoj
Djeca koja odrastaju uz toksične majčinske obrasce često nose posljedice i dugo nakon djetinjstva. Mogu se pojaviti problemi sa samopouzdanjem, kronični osjećaj krivnje, strah od napuštanja ili pretjerana potreba za kontrolom. Mnogi od njih imaju poteškoće u partnerskim odnosima, jer nesvjesno ponavljaju obrasce koje su naučili u primarnoj obitelji.
U nekim slučajevima, nerazriješene emocionalne rane mogu dovesti do ovisničkih ponašanja, bilo da se radi o emocionalnoj ovisnosti o drugima, hrani, alkoholu ili drugim oblicima bijega. Sve to služi kao pokušaj regulacije unutarnje nesigurnosti i napetosti koja potječe iz ranih odnosa.
-
Suočavanje s naslijeđenim obrascim
Prepoznavanje toksičnih obrazaca prvi je korak prema promjeni. Odrasla djeca toksičnih majki često se suočavaju s unutarnjim sukobima, jer priznati štetu ne znači prestati voljeti majku, već razumjeti vlastito iskustvo. Rad na emocionalnoj svijesti, postavljanje zdravih granica i osvještavanje vlastitih potreba ključni su elementi osobnog rasta.
Istovremeno, važno je naglasiti da mnoge majke nisu svjesne utjecaja svog ponašanja. Njihovi obrasci često proizlaze iz vlastitih trauma, odgoja i neobrađenih emocionalnih rana. Razumijevanje, edukacija i razvoj emocionalne zrelosti mogu otvoriti prostor za zdraviji odnos, u kojem se ljubav ne temelji na krivnji, kontroli ili strahu, već na poštovanju i međusobnom uvažavanju.
