Meša Selimović je čuveni pisac koji važi za jednog od najpoznatijih modernih autora na Balkanu. Njegova književna ostavština je mnogo značajna i danas vam otkrivamo interesantne detalje o njemu.
- Meša Selimović, jedan od najpoznatijih autora bivše države, i danas je vrlo čitan. Uz njegov izvanredan književni talent, iskusio je buran osobni život koji je karakterizirala njegova trajna ljubav prema supruzi.
Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. započeo je studije srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Daroslav Darka Božić diplomirao je 1934. godine, a zatim je od 1935. do 1941. godine radio kao profesor u Građanskoj školi.
Godine 1936. preuzeo je mjesto suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. “Bosna ga nikad nije prihvatila jer je ostao vjeran sebi i nije popuštao”, istaknula je Mešina supruga, samouvjerena i oštroumna žena, kći generala iz Kraljevine Jugoslavije. Pokazala je nepokolebljivu odanost Mesi i njegovim nastojanjima, otvoreno izjavivši da je spremna da ga prati bilo gdje, čak i do najudaljenijih krajeva svijeta.
- Potaknut njezinom predanošću, čini se da će Meša složiti rečenicu “Tko promaši ljubav, promaši život”. Tako duboko zaljubljen u Daru, Meša je postao nesvjestan svoje okoline, svim srcem vjerujući da je ona nebeski dar koji mu je suđen.
Njihov odlazak iz Sarajeva nije izazvao nikakvu zabrinutost onih koji su ostali. Ubrzo nakon toga, tjednik “Svijet” je primijetio da će izostanak Meše Selimovića proći prilično nezapaženo uz odlaske Savića i Repčića. Kako prenosi Balkanpress.com, ova dvojica nogometaša su iz FK Sarajevo prešla u Crvenu zvezdu, klub čiji je Meša član.
Mnogo je nagađanja oko njegove prošlosti. O svom nacionalnom identitetu Srbina, Selimović je primijetio: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Značajno, on se također pozabavio ovom temom u svojoj oporuci. Identificirao se kao Srbin, unatoč tome što je podrijetlom iz muslimanske obitelji.
- Iako priznaje povezanost sa srpskom književnošću, bosanskohercegovačko književno stvaralaštvo, s kojim osjeća duboku povezanost, smatra posebnim književnim središtem, a ne tek podskupom srpsko-hrvatske književne tradicije.
Visoko cijenim i svoj identitet i svoje nasljeđe jer su oni ključni za oblikovanje mog karaktera i utjecaj na moj rad. Svaki pokušaj isključivanja ovih komponenti u bilo koju svrhu smatrao bi se kršenjem mojih temeljnih prava zaštićenih Ustavom. Šefkija Selimović je bio komandant tuzlanskog kraja, gdje su mu ustaše uništile i zapalile konak i baštu.
Iznenađujućim razvojem događaja krajem 1944., otkrio je da mu je žena preživjela logor, zbog čega se morao vratiti u Tuzlu. Prazne sobe, koje su bile na brzinu popravljene, trebalo je pretvoriti u prostor za stanovanje. To je natjeralo Šefkiju da iz glavne ostave izvadi krevet, ormar, sto, stolicu i nekoliko bitnih stvari.
Njegovo djelovanje ocijenjeno je nepopravljivim prijestupom, posebno s obzirom na njegov status partizana i činjenicu da su mu oba brata bili borci i komunisti. Mešina prva supruga bila je Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u Gimnaziji u Tuzli. Poznavatelji je karakteriziraju kao živahnu, okretnu, visoku i vitku; međutim, oni također spominju njezinu sklonost određenom stupnju prepuštanja i njezinu sklonost ispunjavanju vlastitih želja.
- Meša i Desa imali su kćer Slobodnak. Ipak, kada je u Beogradu upoznao Daroslavu Božić, kćer kraljevskog vojskovođe, Meša je prema njoj doživio duboku i neopozivu ljubav, čvrsto vjerujući da je ona Božji dar namijenjen njemu.
Nasuprot tome, Desa je toliko prezirala Darka da ju je etiketirala kao preljubnicu, neuspješnicu, razaračicu obitelji i neetičnu osobu. Zbog Desine silne ljubomore, Meša je svoje postupke našao za shodno opravdati pred partijskim sudom. Unatoč izdaji bivših suboraca, kukavičkom odlasku dugogodišnjih prijatelja i velikim izazovima s kojima su se zajedno suočavali on i Darka, Meša se nije prepustio osjećaju poraza.
Sljedećih dvadeset godina par je posvetio njegovanju ljubavi uz odgoj dviju kćeri. Tijekom ovih godina suočavali su se sa zanemarivanjem, odbacivanjem i prezirom. Za Mehmeda Mešu Selimovića najveći izazov bilo je negodovanje njegovih vršnjaka. 11. srpnja 1982. tiho je preminuo u 72. godini života u Jovanovoj ulici u Beogradu, dok je na televiziji pratio završnu nogometnu utakmicu Svjetskog prvenstva.
