U ovom tekstu vam donosimo istinu o tužiteljici koja je “pomilovala” Milorada Dodika. Što se tiče Bosne i Hercegovine, zemlje razapete između istine i političke farse, pravo i pravda odavno ne dijele isti prostor. Dok pojedinci koji su brutalno napadali temelje države hodaju slobodno, heroji njene odbrane godinama sjede na optuženičkim klupama. Ova nepravda nije slučajna niti spontana – ona je duboko ukorijenjena, sistemska i bolno dosljedna.
Jedna od najšokantnijih ilustracija tog poremećenog sistema jeste kontrast između statusa Milorada Dodika i statusa pripadnika Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ljudi koji su branili živote civila, koji nisu ušli ni pedalj u tuđu kuću, koji su zaustavili ofanzive jedne od najsurovijih vojski u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, sada su izloženi sudskim progonima, dok se negatori genocida i deklarisani rušitelji ustavnog poretka tretiraju s poštovanjem i zaštitom.
-
Dok branitelji čekaju presude, Dodik šeta slobodno
Dodik, političar koji svakodnevno negira presude međunarodnih sudova, prijeti otcjepljenjem i otvoreno ismijava institucije BiH, bezbrižno dolazi i odlazi iz zgrada pravosudnih tijela. Bez lisica. Bez kamera. Bez pritiska. Umjesto da mu se sudi za napad na ustavni poredak, on dobija “elegantan” tretman.
A osoba zaslužna za to? Vedrana Mijović. Ime koje se godinama veže za montirane procese protiv boraca Armije RBiH. Ista tužiteljica koja je, prema svjedočenjima, prilikom hapšenja jednog pripadnika 5. korpusa cinično izjavila: “Šta si se prepao, neću te osuditi manje od 105, a više od 505 godina.” Taj ton nije ni profesionalan ni pravnički. To je ton osobe koja uživa u moći nad onima koji su jednom već dali sve za ovu državu.
Dok ona bez riječi oslobađa čovjeka koji svakodnevno ponižava žrtve rata i vrijeđa samu ideju Bosne i Hercegovine, istovremeno potpisuje optužnice protiv onih koji su je branili. Takva praksa ne može biti rezultat samo ličnih stavova. To je dio šire slike – dijela sistema koji je, po svemu sudeći, odlučio izjednačiti agresora i branioca.
-
Veze, nagrade i porodične loze
Vedrana Mijović nije obična tužiteljica. Njen životopis otkriva mnogo više od obične birokratske karijere. Kćerka je Slavka Jovičića Slavuja, bivšeg zastupnika SNSD-a i osobe koju je Aleksandar Vučić posthumno odlikovao medaljom “Miloš Obilić”. Nagradu je primila upravo ona – Vedrana. Kćerka jednog od ljudi koji su politički radili na urušavanju BiH.
Njen profesionalni put ne odskače od obrasca: pripravnički staž u Rogatici, zatim MUP RS kao inspektor za privredni kriminal, pa pozicija u tužilaštvu Istočno Sarajevo. Sve to vodi do Tužilaštva Kantona Sarajevo, a potom do državnog tužilaštva. Niti jedna etapa njenog napredovanja nije bila skok – sve je bilo planski, bez greške, sa jasnim ciljem.
I kada glavni tužilac Milanko Kajganić – postavljen nakon što je potpisao optužnicu u slučaju Dobrovoljačka – neposredno prije Dodikovog dolaska raspusti cijeli istražni tim, ostaje samo ona. Vedrana. Ta ista osoba donosi ključnu odluku: Dodik ne ide u pritvor, ne idu mu mjere zabrane, ne postoji “rizik”.
-
Sistem nepravde, a ne izuzetak
Ovaj slučaj nije izuzetak. Nije incident. On je ogledalo sistema koji funkcioniše po preciznim linijama: zaštiti moćne, uništi one koji su opasni jer nose istinu. Istinu da je Bosna i Hercegovina odbranjena uprkos svemu, i istinu da je neki još uvijek žele razoriti.
Pravosuđe u Bosni i Hercegovini više nije samo neefikasno – ono je postalo aktivni alat u rukama onih koji ovu državu ne priznaju. Postalo je tiha produžena ruka politike koja se ne mire s porazom iz 1995. godine. Dok god su ljudi poput Vedrane Mijović na ključnim mjestima, pitanje je – kome pravosuđe uopće služi?
Za branitelje, ono znači godine čekanja, medijske linčeve, selektivnu pravdu. Za političare poput Dodika – ono je alat koji ih štiti, daje im legitimitet i gura dalje u još otvorenije rušenje ustava.
