Imati djecu i brinuti se o njima ne može svako i na kraju krajeva nismo svi ni stvoreni za ovu ulogu. Ipka postoje slučajevi koji šokiraju javnost kada se sazna za njih kao što je i ova priča.
Devetogodišnji dječak izazvao je veliko zanimanje javnosti…Posljednjih je mjeseci svijet zaprepastila priča o hrabrom djetetu iz Francuske koje je izdržalo dvije godine u potpunoj izolaciji bez nadzora odraslih. U razdoblju od 2020. do 2022. godine dječak u dobi od 9 do 11 godina napustio je majčino prebivalište i živio samostalno. Ovaj narativ ne samo da je odjeknuo među pojedincima diljem svijeta, već je također potaknuo pitanja o tome kako je bilo moguće da nitko od odraslih ne prepozna užasne uvjete u kojima je dječak živio, unatoč njegovom redovitom pohađanju škole i odsutnosti bilo kakvih očitih problema u ponašanju.
- Najzačudniji aspekt pripovijesti je da nitko od pojedinaca u dječakovoj blizini – bilo da je riječ o školi, susjedima, pa čak i onima koji su prolazili – nije primijetio ništa neobično. Dječak je uzoran učenik, redovito ide u školu i ispunjava sve svoje obveze. Njegovo držanje je mirno, tiho i poslušno, predstavlja sliku idealnog djeteta. Samim tim, nije bilo sumnje u njegovu ljudskost, niti je bilo ikakvih naznaka da nešto nije u redu. Čak je i susjeda koja mu je povremeno pribavljala hranu prepoznala njegovu samoću; međutim, nije razmišljala o tome kako bi tako mladi dječak uspio živjeti sam.
Njegov unos hrane bio je oskudan, uglavnom se sastojao od keksa i konzerviranih namirnica. Povremeno bi se odvažio na susjedov balkon nabrati rajčice, što mu je pružalo prolazan osjećaj sitosti. U nedostatku grijanja i struje, njegov je dom nudio malo udobnosti. Kako bi se zaštitio od hladnoće, dječak je bio prisiljen spavati ispod tri popluna, dok su bitni elementi života – poput ljubavi, zaštite i temeljne brige – bili potpuno zanemareni.
Posljedično, njegova egzistencija se pretvorila u bespoštednu bitku za preživljavanje u uvjetima koji su daleko od onoga što bi dijete trebalo izdržati u godinama odrastanja. Značajan doprinos ovoj tragičnoj okolnosti dala je dječakova majka. Unatoč punom skrbništvu, odlučila ga je napustiti i živjeti u obližnjem gradu. 39-godišnja žena pokazala je potpuni nedostatak odgovornosti za svoju djecu, ne pružajući emocionalnu podršku, ljubav, pa čak ni osnovne potrepštine. Iako ga je povremeno posjećivala, nije poduzela nikakve mjere da zajamči njegovu sigurnost ili stabilnost. Susjedi su prijavili slučajeve verbalnog zlostavljanja djeteta, što je pogoršalo njegovu ionako neizvjesnu situaciju.
Osim toga, dječakov je otac nestao iz njegova života nakon razvoda i nikada nije pronađen, što je pogoršalo izazove s kojima se suočavao. Unatoč dječakovim nastojanjima da prikrije svoju patnju, susjedi su postajali sve svjesniji njegove uporne povučenosti i sporadičnih promjena u ponašanju. Zabrinuti za njegovu dobrobit, odmah su se za pomoć obratili policiji koja je stigla bez odlaganja. Nakon ulaska u stan, vlasti su se suočile s uznemirujućim prizorom – bio je bez namještaja, bez hrane, odjeće za odrasle i bilo kakvih naznaka prisutnosti druge osobe.
To je nedvosmisleno upućivalo na to da je dječak napušten i da mu nitko nije bio dostupan. Uslijedio je naknadni odgovor nadležnih i sudski postupak. Nakon otkrivanja slučaja, majka dječaka trenutno je pod istragom. Unatoč njezinim pokušajima da ustvrdi da ne snosi nikakvu odgovornost za okolnosti u kojima se nalazi njezin sin, dokazi su uvelike proturječili njezinim tvrdnjama. Bilo je nemoguće da ostane nesvjesna situacije koja je utjecala na njezino dijete. Sud je donio presudu kojom je majku osudio na 18 mjeseci zatvora, uz uvjet da prvih šest mjeseci kazne mora nositi elektronički uređaj za nadzor.
Iako presuda ne ispravlja značajnu štetu nanesenu njezinim zanemarivanjem i ravnodušnošću prema sinu, ona služi kao simbolična gesta usmjerena na postizanje pravde za dječaka. Nakon preseljenja u udomiteljski dom, život dječaka doživio je značajne transformacije. Iako je pokazao izuzetnu hrabrost tijekom tih izazovnih godina, emocionalna trauma koju je pretrpio bila je duboko ukorijenjena. Njegova nova obitelj nudila mu je i sigurnost i privrženost, dopuštajući mu da napreduje; međutim, njegova veza s majkom pretrpjela je nepopravljivu štetu.
Iako je sada već tinejdžer, dječak odbija svaki oblik komunikacije s majkom koja ga je dovela u neodrživu situaciju. Ova pripovijest služi kao dirljiv podsjetnik na nužnost pažljivog razmatranja i opreza u pogledu djece, bez obzira na njihov vanjski izgled kao “dobre” i “normalne” osobe. Brojna djeca imaju sposobnost prikriti svoje probleme iza pohvalnih ocjena i uzornog ponašanja, dok zapravo mogu podnijeti emocionalnu i fizičku patnju zbog zanemarivanja. Ovo služi kao poruka upozorenja za sve – neophodno je nadzirati svoju djecu, prepoznati znakove nevolje i djelovati brzo. Svako dijete ima pravo na ljubav, pažnju i sigurno okruženje, a dužnost je odgovornih odraslih osigurati da niti jedno dijete ne doživi izolaciju.
