Tužene priče poput ove koju vam danas donosimo su na žalost sve češće i sve je veći broj ljudi koji zanemaruju svoje roditelje i ostavljaju ih same na milost i nemilost godinama i bolestima.
Ova pripovijest otkriva kako zaborav i emocionalna odvojenost mogu nanijeti bol, čak i kada su nečije srce i duša prijemčivi za ljubav. Anna Petrovna, žena neizmjernog suosjećanja, posvetila je svoj život svojoj obitelji. Njezina ljubav i briga bili su bezgranični; međutim, oni koje je najviše voljela napustili su je tijekom njezinih godina sumraka. Povodom svog sedamdesetog rođendana, Anna se našla u bolničkom parku, sjedeći ispod drveća koje je žuborilo na povjetarcu, provodeći dan obavijena tišinom.
- Nije bilo veselih pozdrava, poziva, poklona – samo tišina, suze i prazna klupa. Nadala se da će primiti barem jedan telefonski poziv od svoje najbliže rodbine, ali nijedan nije stigao. Ostala je u samoći. Ipak, tog su dana dvije osobe, krvno nepovezane, zračile toplinom prema njoj. Evgenija Sergejevna, njezina suzdržana cimerica, darivala ju je čokoladom, dok je Masha, mlada medicinska sestra, ponudila jabuku i, sa suzama u očima, izrazila osjećaje koji su je duboko dirnuli: “Sretan rođendan, bako. Danas pripadaš nama.”
Iako su te riječi činile cjelinu Anninih darova, one su predstavljale i sve što je u tom trenutku posjedovala. Anna je bila žena koja nije tražila mnogo zbog sebe. Vitalnost njezina postojanja proizlazila je iz ljubavi koju je gajila prema svojoj obitelji. Cijeli život posvetila je djeci, mužu i unucima. U maloj školi u sibirskom selu radila je kao učiteljica dok su ona i njezin suprug Peter stvorili skroman, ali ugodan dom. Nakon suprugove tragične smrti u prometnoj nesreći, preselila se u grad kako bi nastavila život sa svojom djecom.
Prihvaćala je svaki raspoloživi posao, osiguravajući da njezina djeca imaju dovoljno sredstava i da im ništa ne nedostaje. Odlučila je ne udati se ponovno jer nije imala priliku razmotriti vlastite potrebe. Sve što je posjedovala bilo je posvećeno svojoj obitelji – pripremala je njihove omiljene obroke, brinula se za svoje unuke, štedjela za godišnje odmore, pomagala u akademskom radu, kupovala im odjeću, pa čak i olakšala kupnju automobila kada je bilo potrebno. Pitanje “Što je sa mnom?” nikada joj nije palo na pamet, jer je služila kao postojana i skromna prisutnost u njihovim životima.
Ipak, ključni trenutak došao je kada je poklonila povjerenje sinu i prepisala stan na njegovo ime. Uvjeravao ju je da je to samo formalnost, naglašavajući da će zadržati svoje prebivalište; međutim, to je označilo početak njezine nevolje. Nakon toga u stan su se smjestili i sin i snaha, što je rezultiralo osjetno hladnijom atmosferom. Snaha je počela iznositi svoje pritužbe, dok se sin sve više suzdržavao od riječi.
Na kraju su je obavijestili da ide “na odmor” — u ustanovu za njegu. Prihvatila je tu ideju i otišla, uvjerena da će se vratiti kući, ali to nikada nije učinila. Zvonjava njenog telefona je prestala. Nakon što je pokušala nazvati, susrela se s glasom nepoznate osobe koja je izjavila: “Pogrešan broj. Nitko više ne živi ovdje s tim imenom.” Naknadno je otkrila da je stan prodan, pa je ostala bez ikakve obavijesti. Tako se Anna na svoj 70. rođendan našla u samoći. Pitanje koje je odzvanjalo u njezinu srcu bilo je: “Zašto?” Nije imala želju za darovima, kolačima ili svijećama; sve za čim je čeznula bilo je čuti glas svog djeteta.
Samo jedan poziv, jedno “Sretan rođendan, mama.” Ipak, nikada nije očekivala takvu stvarnost. U svojim je razmišljanjima razmotrila mogućnost da je pretjerano udovoljavala svojoj djeci, razmišljajući je li trebala više dati prednost vlastitim potrebama. Unatoč tome, nije žalila zbog ljubavi koju im je iskazivala. Njezina ljubav, iskrena i duboka, bila je takve prirode koju samo majka može pružiti. Unatoč tišini koja ju je okruživala, njezina je poruka odjeknula jasnoćom i snagom: na starenje se ne bi trebalo gledati kao na oblik kazne.
Majke predstavljaju temelj obiteljske zajednice, a zanemarivanje pojedinca koji vas je njegovao, odgajao i njegovao predstavlja najteži oblik izdaje. Pripovijest o Ani Petrovnoj nadilazi puku tragičnu sudbinu pojedinca; služi kao opomena za sve. Moramo razmisliti o tome jesmo li izgubili iz vida svoje porijeklo. Nema veće boli od one koja se javlja kada se vlastita djeca ne sjećaju, a ljubav koja im je jednom pružena nestane u tišini.
