Oni koji se sjećaju života u Jugoslaviji čestoo se sa nostalgijom prisjećaju tih dana mada se nije živjelo luksuzno i raskošno.Međutim ljudi su imali sigurnost i bili su sretni i zadovoljni.
Slika o kojoj ćemo raspravljati evocira sjećanja na obiteljske fenomene iz ranijih vremena, posebno tijekom razdoblja koje karakteriziraju dragi, ali jednostavni trenuci jedinstva. Posebna fotografija koja je postala popularna na društvenim mrežama prikazuje tipičan jugoslavenski stan iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uređenje ovog stana može se na prvi pogled činiti zastarjelim prema suvremenim estetskim kriterijima. Prepoznatljivi elementi prostora su smeđe nijanse, prostrani tepisi, drvene police i tradicionalni televizori.
- No, element koji izaziva najveći interes nije nijansa namještaja ili zidova, već jedinstveni detalj koji stoji u oštroj suprotnosti sa suvremenim društvom – obitelj na okupu, bez mobilnih uređaja. Slika prikazuje djecu kako sjede u krilu svojih roditelja, sva su smještena blizu jedno uz drugo, a njihova je pažnja potpuno posvećena zajedničkom trenutku. Bez ekrana, bez podjela i bez listanja kroz platforme društvenih medija. Ova jednostavna scena izaziva duboke emocije kod mnogih korisnika društvenih mreža, posebno onih koji su tijekom odrastanja iskusili slična okruženja.
Pojavio se zapažen komentar: “U tom stanu nema čega nema. Vidi se koliko ljubavi ima. Djeca sjede roditeljima u krilu, to je bilo najvažnije. Za razliku od danas kad svi sjede sami i samo gledaju u telefone. Nitko nema vremena za razgovor. To je i tužno i žalosno.” Takve primjedbe naglašavaju duboku čežnju za vezom, koja postaje sve rjeđa u našem svijetu koji pokreće tehnologija. Sve je veća svijest da je emocionalna intimnost koja je nekoć prevladavala u obiteljima zamijenjena digitalnom nepovezanošću, što je rezultiralo erozijom tih neprocjenjivih trenutaka zajedništva.
U ranijim vremenima mnoge domove, unatoč njihovoj materijalnoj jednostavnosti, karakterizirala je toplina, jedinstvo i neposrednost, često zasjenjujući materijalno bogatstvo. Korisnik je primijetio: “Prvo sam gledao roditelje kako drže svoju djecu u krilu. Bio je to trenutak ispunjen obiteljskom ljubavlju. Međutim, sada su svi zadubljeni u svoje telefone.” Ovo zapažanje baca svjetlo na dinamiku razvoja unutar obitelji. Prijašnju fizičku povezanost i angažman zamijenila je atmosfera tišine, isprekidana samo zvukovima obavijesti. Ova slika ne samo da prikazuje unutrašnjost stana, već služi i kao snimka života u to doba.
Detalji poput sofa prekrivenih dekama, zavjesa s cvjetnim uzorcima, obiteljske fotografije izložene na polici i domaće poslastice na stolu zajedno ilustriraju svakodnevicu tog vremena. Što je najvažnije, postoji osjećaj prisutnosti, karakteriziran kontaktom očima i zajedničkim trenucima bez ometanja. Posebno dirljiva primjedba glasi: “Stan nema nikakav značaj na ovoj slici. Meni je divan! Imao sam divno djetinjstvo u takvoj rezidenciji! Moji roditelji, sestra i ja smo crtali u 19:15, dočekivali divne goste i smijali se! Večernji ritual gledanja crtića u 7:15, prenosi Televizija Beograd, okupila je sve članove obitelji ispred jedne televizije.
Nasuprot tome, danas svaki član obitelji vidi sa svojim ekranom, što dovodi do sve manje zajedničkih trenutaka ispred televizije. Iako tehnologija nudi brojne prednosti, često se postavlja pitanje: što smo žrtvovali u potrazi za modernošću? Fotografija običnog jugoslavenskog stana pokreće raspravu koja nadilazi puke okvire njegovog interijera. Druga primjedba artikulira: “A što je izostavljeno? O njemu se govorilo kao o domu, mjestu gdje smo iskusili sreću…” Doista, u ovom kontekstu pojam “dom” nadilazi puke kvadrate, zidove ili dekor; označava okruženje koje karakteriziraju odnosi, povjerenje i podrška.
To je bilo okruženje u kojem su roditelji mogli posvetiti vrijeme svojoj djeci, omogućujući djeci da odrastaju gledajući svoje roditelje kako razgovaraju i dijele događaje iz svakodnevnog života. Nasuprot tome, mnogi roditelji i djeca danas, unatoč tome što su fizički blizu jedni drugima, nastanjuju paralelna područja, što dovodi do emocionalnog otuđenja, čak i dok žive pod istim krovom. Čini se da je promišljanje prošlosti i vraćanje korijenima važnije nego ikada. Slike poput ove ne izazivaju samo osjećaj nostalgije; Oni služe kao podsjetnici na pravu bit bliskosti i ilustriraju kakvo bi vrijeme provedeno zajedno trebalo biti.
U eri u kojoj se intimnost sve više kvantificira brojem lajkova i poruka razmijenjenih na platformama društvenih medija, možda bi bilo mudro razmisliti hoćemo li pronaći veću sreću sjediti jedno drugome u krilu nego jedno uz drugo, fiksirani na ekrane. U konačnici, najdragocjeniji aspekt stana možda nisu bili komoda, televizor ili boje zidova, već toplina koja je prožimala odnose među stanovnicima tog doma.
