Biti roditelj je nešto najljjepše nasvijetu ali je ujedno i težak zadatak koji zahtijeva i velike resurse. Postoje ljudi koji nisu stvoreni za ovu ulogu a vrlo često neželjeno dijete ostavljaju na milost i nemolost sudbini.
Vesna Petrović sada je odrasla osoba i majka, vodi svoju obitelj i život; No, ona i dalje nosi prazninu koja ju prati od samog početka. Narativ njezina života počinje daleko od sigurnosti obiteljskog okruženja — napuštena kao dijete, otkrivena je bez imena i identiteta u torbi smještenoj pokraj skladišta ispod Kalemegdana, smještenog u Donjem gradu u Beogradu. 10. svibnja 1963. pronađena je umotana u bijeli pokrivač i flanelsku pelenu, s još uvijek pričvršćenom pupčanom vrpcom. Ovo prijevremeno rođeno dijete ostavljeno je među drvećem, u jednostavnoj smeđoj torbi i prekriveno šarenim šalom. Identitet osobe koja je napustila dijete ostaje nepoznat, kao ni ime i porijeklo djeteta.
- Dovedena je u Zvečansk, dom za nezbrinutu djecu, gdje je prijavljena pod imenom Nera Manojlović, s upisanim datumom rođenja 20. travnja 1963. Bez ikakvih dokumenata i podataka o roditeljima, egzistirala je samo kao još jedno dijete u sustavu, lišena svog porijekla, ali s pravom na život. Obitelj iz Ćuprije usvojila ju je 1965. godine dajući joj ime Vesna Petrović. Unatoč tome što ju je odgajala ova nova obitelj, njezino odrastanje bilo je obavijeno atmosferom tajne. Njezini posvojitelji nikada joj nisu otkrili istinu;
Ni u kasnijim godinama njezina života nisu priznali da ona nije njihovo biološko dijete. Sazrijevala je s neartikuliranom sviješću da nešto nedostaje – odsutnost koju nije mogla definirati, ali je osjećala na svaki način i s neadekvatnim odgovorom. Prvotna neizvjesnost javila se godinama kasnije, kada je ona, sada već odrasla žena i majka, počela razmišljati o naznakama iz svoje prošlosti. Stara ladica, zapušteni dokument, neizgovorena izjava – svaki je element upućivao na jedan jedini zaključak: njezino podrijetlo nije bilo kakvo je mislila. Stoga je krenula u potragu da otkrije svoj identitet.
Prva stanica bila joj je matični ured u Starom gradu u Beogradu, zatim posjete Zvečanskoj, a potom i njenoj rezidenciji u Braće Jerković. U svakom arhivu i svakom uredu tražila je djeliće istine. Umjesto odgovora, nailazila je na dodatna pitanja. Dokumenti su bili nepotpuni, a podaci zbunjujući, kao da se pokušavalo izbrisati tragove njezine prošlosti. Usamljeni, opipljivi trag izronio je iz riječi dalekog rođaka njezinih posvojitelja, ukazujući na postojanje njezine sestre blizanke negdje. Ovo joj je otkriće ostalo u sjećanju. Posljedično, njezina se potraga promijenila;
To više nije bila samo potraga za njezinim biološkim roditeljima, već i za osobom koja dijeli njezin genetski ustroj, možda joj nalikuje izgledom ili utjelovljuje neku neprepoznatu čežnju. Vesna se nedavno obratila javnosti putem Facebook stranice organizacije koja se bavi okupljanjem djece s područja bivše Jugoslavije koja su napuštena ili odvojena od svojih obitelji. Otkrila je sve dostupne podatke, uključujući svoju krvnu grupu (B pozitivna), detalje iz povijesnih zapisa te prenijela želju da ne osuđuje, već jednostavno da se poveže sa svojom majkom, ako je još živa, da otkrije je li u njenom životu bilo drugih osim vlastite djece.
Izrazila je namjeru da se podvrgne MyHeritage DNK testu, s nadom da će joj to dati barem naslutiti svoje podrijetlo. Sumnja da njezina sestra možda sliči njoj i vjeruje da u Novom Sadu postoji pojedinac koji dijeli dio istog narativa — iako na suprotnoj strani od zaborava. Tijekom svog javnog obraćanja izrazila je zahvalnost svima koji su pružili podršku i pomoć. Njezina potraga nadilazi osobne motive; Ona utjelovljuje glas mnogih koji su odrasli bez odgovora, bez pravog identiteta i bez osjećaja za nasljeđe.
Vesnina pripovijest prenosi duboku, ali tihu poruku: svako dijete ima pravo znati istinu o svom identitetu. Iako možda još ne zna za osobu koja je u svibnju 1963. godine ostavila dijete među drvećem, Vesna danas shvaća da nije izolirana. Njezina potraga za identitetom nije samo trijumf odlučnosti i nade, već služi i kao molba društvu da se sjeti najranjivijih pojedinaca među nama – onih koji su svoje živote započeli u tišini, bez glasa osim vlastitog vapaja.
