U Srbiji se običaji vezani uz sahrane mogu jako razlikovati od regije do sela. Unatoč tome, postoje određena ponašanja koja se smatraju neprikladnim tokom ovog svečanog događaja, a mi vam otkrivamo više o tome u ovom članku.
U Srbiji pogrebi imaju veliku važnost jer služe kao izraz dubokog poštovanja prema preminulima i izražavaju sućut ožalošćenoj obitelji. Nakon smrti pojedinca, obitelj obično obavještava rodbinu, prijatelje i poznanike, često putem najava objavljenih u lokalnim novinama ili na digitalnim platformama.
Nakon toga započinju pripreme za pokop, koje uključuju odijevanje pokojnika u prikladnu odjeću, obično formalnu, i njihovo stavljanje u lijes. U skladu s pravoslavnom tradicijom, uobičajeno je da se lice pokojnika ukrasi ikonom, čime se sprovod čini važnom i cijenjenom prigodom. Pogrebne prakse u Srbiji mogu djelovati zbunjujuće, navodeći promatrača da se zapita: “Što se ovdje događa?!”
Za pojedince neupućene u običaje ovoga kraja može biti prilično iznenađenje sresti pokojnika prekriženih ruku, pedantno posloženog sa ispravnim satom, tek umetnutom baterijom ili čak mobitelom u ruci. Svjedočenje aktivaciji lutke igračke dok se mirite s činjenicom da je preminula osoba bila odrasla osoba može razumljivo izazvati osjećaj apatije.
Međutim, ovaj neobičan ritual proizlazi iz uvjerenja da posjeduje sposobnost poremetiti ciklus smrti u obitelji kada dvije osobe preminu unutar jedne godine. Kako napominje etnolog Bojan Jovanović, djelovanje magije sugerira da se smrt dviju osoba iz iste obitelji unutar jedne godine smatra nedostatnom, što dovodi do pojave treće smrti.
- Kako bi spriječila ovaj scenarij, ožalošćena obitelj stavlja lutku u lijes, djelujući kao simbolična zamjena za treću osobu koja je preminula. Osim toga, u našim se krajevima zadržao običaj prinošenja novca pokojniku, što je praksa ukorijenjena u starogrčkoj tradiciji.
Prema vjerovanjima antičke Grčke, duše koje su otišle bile su obvezne dati naknadu skelaru po imenu Flegije kako bi prešle rijeku Stiks, što je označavalo početak njihovog zagrobnog života. Suvremeno ispitivanje ove tradicije ukazuje na njezin nastavak kroz pragmatični aspekt pružanja financijske potpore obiteljima umrlih.
U povijesnom kontekstu bio je prevladavajući običaj da imućni pojedinci koji su živjeli u ruralnim regijama budu pokopani sa svojim dragocjenim zlatom. Ova tradicija proizlazi iz uvjerenja da zlato igra presudnu ulogu u olakšavanju njihovog prijelaza u zagrobni život, potičući obitelji da pažljivo biraju i čuvaju najfinije zlatnike.
Međutim, kako je vrijeme odmicalo, pojava pljačkaša grobova narušila je svetost grobnih mjesta, vođena isključivo namjerom krađe zlatnika. Kao rezultat toga, popularnost prethodno prevladavajućeg običaja polako je opadala. Stručnjaci ukazuju da se smatra da su ove tradicije, koje su duboko ukorijenjene u kulturno naslijeđe, oblikovane mitovima i da su posebno istaknute tijekom pripremanja pokojnika za njihov sprovod.
Ovaj postupak podrazumijeva stavljanje osobnih stvari, kao i utilitarnih predmeta poput češljeva, u džepove pokojnika, što predstavlja zajedničku želju za redom u svijetu. Tradicionalno se vjeruje da stavljanje novčića u blizinu pokojnika pomaže na njihovom putu u zagrobni život. Uz te kovanice često se nalaze i osobne stvari poput ručnog sata ili štapa, ističe Jovanović u razgovoru za “Kurir”.
Nadalje, srpski običaji nalažu da se obiteljske fotografije ne smiju stavljati u lijes. Ta je tradicija utemeljena na uvjerenju, kako tvrdi etnolog Jovanović, da će Bog, u sprezi s dušom pokojnika, uvesti žive osobe prikazane na fotografiji u carstvo vječnog postojanja.
- Uključivanje takvih slika može predstavljati potencijalni rizik za obitelj preminulog. U srpskim običajima uobičajeno je da pokojnik bude obučen u svoju najljepšu odjeću, što se često radi prije sahrane.
