Snahin odgovor mi još uvek odzvanja u glavi. O čemu je riječ doznajte u nastavku teksta. Nisam mislila da će me jedan običan telefonski razgovor natjerati da preispitam mjesto koje imam u sopstvenoj porodici. Imam sina i unuka, dvoje najdražih bića u mom životu. Ipak, tog jutra kada sam čula rečenicu da će proslava biti “samo za najbliže”, osjetila sam se kao stranac koji greškom stoji na pogrešnim vratima.
Moja porodica nikada nije bila velika, ali bila je čvrsta. Mislila sam da je tako i dalje, sve dok se nisu pojavile pukotine koje nisam znala da postoje.
-
Moj sin, moje srce i žena koju nisam razumjela
Sin mi je oduvijek bio miran, tih, razborit. Nije bio od one djece koja prave probleme. Imao je svoj ritam, svoje sitne navike, svoj način da me razveseli i kao dijete i kasnije kao odrasli čovjek. A onda se zaljubio. U ženu koja nije ličila ni na koga iz naše kuće.
Nisam je mrzela. To želim da naglasim. Nisam čak ni bila neprijateljski raspoložena. Samo… nikada nisam mogla da joj priđem. Bila je hladna, rezervisana, kao da se trudi da nikome ne pruži baš ništa što nije neophodno. Ja sam pokušavala da budem ljubazna, srdačna, da je upoznam, ali pogled joj je uvijek imao neku barijeru.
Rodio im se sin. Moj prvi unuk. Tada sam mislila da će se sve promijeniti.
-
Prvi rođendan koji me izbrisao
Kako se bližio taj dan, spremala sam poklon, birala fotografije da uramim, sjećala se trenutka kada sam ga prvi put držala. Sve je bilo spremno, samo sam čekala da me pozovu ili bar obavijeste.
Kad sam pitala snaju, učtivo i sa osmijehom, rekla mi je da će proslava biti mala i privatna. Rekla je to toliko hladno da sam osjetila kako mi se stomak steže.
Pitala sam je: “A ja… mogu li ja da dođem?”
Odgovor je bio kratak: “Samo za one najbliže.”
Te tri riječi su mi udarile u glavu jače nego što sam očekivala. Nisam odmah rekla ništa. Samo sam spustila slušalicu. Ruke su mi drhtale, supe na šporetu više se nisam ni sjećala.
-
Poziv sinu koji me slomio još više
Te noći nisam spavala. Okretala sam se i vrtjela po krevetu, pokušavajući da nađem opravdanje za ono što mi je rekla. Negdje pred ponoć, nazvala sam sina.
Nije bio iznenađen. Rekao je da je to bila zajednička odluka. Rekao je da ne prave veliku stvar od toga. Rekao je da je sve “intimno”.
Pitala sam ga: “A ja? Da li ja spadam u te najbliže?”
Bio je tih. Zatim je počeo da mi objašnjava da ne pravim scenu, da ona želi mir, da sve bude bez napetosti.
Napetost? Ja?
Taj razgovor me je ranio više nego ijedna druga stvar. Iz njegovih riječi sam shvatila da je prihvatio to da budem sklonjena u stranu, samo da u kući ima tišine.
-
Subota koja je postala crna tačka na kalendaru
Uzela sam slobodan dan, sjela za sto, gledala u kalendar i crnim flomasterom zaokružila taj dan. Ne više kao slavlje, nego kao podsjetnik da postoje trenuci kada čovjek shvati da nije dobrodošao.
Pozvala sam svoju prijateljicu Milenu. Ona me zna godinama i odmah je čula da mi glas drhti. Rekla je da dođem kod nje u subotu, da napravimo svoju malu proslavu. Predložila je da ponesem fotografije i album. Da obilježimo rođendan na svoj način, bez suza.
To mi je malo olakšalo dušu. Mislila sam: možda je vrijeme da prestanem da se guram tamo gdje me ne žele.
-
Iznenadni dolazak
Na dan proslave spremala sam se da krenem kod Milene. Album spakovan, kolač napravljen, tašna na stolu. A onda je zazvonilo zvono.
Stajao je moj sin, s unukom u naručju. Mališan u košulji i leptir mašni. Sin mi je rekao da ima nekoliko minuta prije nego što počne zabava.
Pružio mi je dijete, kao da sam dadilja. Kao da je tih par minuta dovoljno da nadomjeste sve.
Rekla sam mu da nisam na listi najbližih. On je samo uzdahnuo. Nije me uvjerio da nije tako. Nije se borio za mene. Samo je došao da smiri savjest.
-
Dani tišine i hladan vazduh koji osvještava
Tri sedmice su prošle bez poziva. Ništa. Niko da pita kako sam, jesam li dobro, treba li mi nešto. Njihov život se nastavio, kao da me nema. Moj unuk je imao sve – tortu, poklone, slike. Samo nije imao baku.
Milena me izvukla iz kuće. Šetale smo i pokušavala sam da izgovorim ono što me najviše boljelo: nije me povrijedilo to što me snaja nije pozvala. Povrijedilo me je što moj sin nije rekao ni jednu jedinu riječ u moju odbranu.
Kao da je lakše živjeti bez mene, nego se suprotstaviti ženi.
Milena je samo rekla: “Možda je sada vrijeme da on pokaže da mu je stalo. Ti si svoje uradila.”
Te riječi su me probola, ali su bile tačne.
