Smrt je sastavni dio života i mnogi je se plaše. Niko ne zna šta ljudi doživljavaju u posljednjim trenucima a medicinska sestra koja je radila u hospisu je ispričala za čim umirući najviše žale.
Razmišljanja pojedinaca koji su pratili neizlječivo bolesne pacijente u njihovim posljednjim danima često pružaju istinske perspektive o tome što ima pravi značaj u životu. Bivša medicinska sestra iz Velike Britanije, s bogatim iskustvom u palijativnoj skrbi, kroz razgovore s brojnim pacijentima došla je do spoznaja o najčešćim žaljenjima pojedinaca na izmaku života. Rezultati ovog istraživanja ne proizlaze iz apstraktnog teoretiziranja, već iz godina predanog slušanja i duboke empatije. Pretežno i najčešće izraženo žaljenje odnosilo se na manjak autentičnosti u njihovim životima.
Brojni pojedinci iskreno su priznali da su većinu svog postojanja posvetili ispunjavanju očekivanja drugih, potiskujući vlastite težnje na drugo mjesto. U svojoj potrazi za prihvaćanjem, sigurnošću i donošenjem onoga što su smatrali “ispravnim” izborima, previdjeli su ono što im je istinski donijelo ispunjenje. Tek su u posljednjim danima shvatili značaj vlastitih snova i uvidjeli kako su ih neispunjenost i propuštene prilike tiho pratile kroz život. Prevladavajući izvor žaljenja bila je pretjerana predanost profesionalnim nastojanjima.
Brojni pojedinci, posebice muškarci, izjavili su da su značajan dio svog života uložili u svoje karijere, često nauštrb njegovanja odnosa s obitelji i prijateljima. Razmišljanja o propuštenim zajedničkim obrocima, radosti dječjih osmjeha i jednostavnosti običnih večeri probudili su osjećaje tuge i izgubljenih mogućnosti. Vrijeme koje nisu proveli s voljenima pokazalo im se kao najveće žaljenje. Iako su žene obično bile aktivnije uključene u obiteljsko okruženje, i one su iskusile sličan osjećaj praznine, osobito kada su potrebe drugih dale prednost nad svojima.
Treća manifestacija žaljenja bilo je potiskivanje emocija. Strah od sukoba, želja da se održi “mir” i uvjerenje da se emocije ne bi smjele pokazivati natjerale su mnoge pojedince da upravljaju svojim životima bez istinskog artikuliranja svojih osjećaja. Ljutnja, tuga ili ljubav koji su godinama bili potiskivani nisu nestali; umjesto toga, ostavio je dugotrajnu gorčinu. Nakon suočavanja s krajem, postalo je bolno očito da biti iskren prema sebi i prema drugima ima veći značaj od površinskog sklada.
- Brojni pojedinci izrazili su žaljenje zbog prekida veze s prijateljima. Usred kaosa svakodnevnog života, mnogi su se odnosi s vremenom smanjili. Neki godinama nisu bili u kontaktu s bliskim prijateljima, da bi s vremenom shvatili koliko su te veze dragocjene. Naglasili su nužnost njegovanja ljudske povezanosti, jer kada materijalna dobra izgube svoj značaj, ono što ostaje je duboki osjećaj bliskosti i privrženosti. Često izraženo žaljenje bilo je neuspjeh da sebi dopuste da iskuse veću sreću.
Sklonost sigurnosti nad autentičnošću, zajedno sa strepnjama u vezi s prosuđivanjem, neuspjehom ili promjenom, spriječili su ih da u potpunosti prihvate život. Dok su izvana glumili zadovoljstvo, iznutra su gajili tihu čežnju za alternativnim postojanjem. Na kraju su shvatili, iako prekasno, da sreća često ovisi o osobnom izboru, a ne o vanjskim okolnostima. Potresno opažanje iznijela je još jedna medicinska sestra, Julie iz Los Angelesa, koja je desetljećima posvetila brigu o neizlječivo bolesnim pacijentima. Identificirala je značajan obrazac: tijekom trenutaka na rubu smrti, pojedinci su često dozivali svoje preminule roditelje u potrazi za utjehom, toplinom i sigurnošću koju su prije iskusili. Izraz “Volim te” često se ponavljao, naglašavajući trajnu prirodu ljubavi, koja je ono što u konačnici ostaje, a ne postignuća.
Svrha ovih životnih svjedočanstava nije izazvati tugu, već služiti kao podsjetnik na ono što ima istinski značaj. Elementi kao što su autentičnost, istinska emocija, ljubav, prijateljstvo i unutarnji mir su ono što život prožima smislom. Slušajući tihe lekcije koje su nam prenijeli oni koji su prošli ovo putovanje prije nas, možemo težiti živjeti svjesnije, spokojnije i s manje žaljenja.
Bonus tekst:
Jedna posebno značajna vrsta, Rafflesia arnoldii, koja se obično naziva “mrtvački cvijet”, osvaja promatrače svojim upečatljivim izgledom i jedinstvenim životnim ciklusom. Ova biljka, porijeklom iz tropskih područja jugoistočne Azije, može doseći promjer veći od jednog metra i težiti čak 11 kilograma. Iako je njegova veličina svakako vrijedna pažnje, njegova prava jedinstvenost leži u nedostatku korijena, stabljike i lišća, jer preživljava kao parazit na trsovima drugih biljaka. Kako bi privukla mušice koje joj olakšavaju oprašivanje, ova biljka ispušta snažan miris koji podsjeća na truljenje. Iako je biološki izvanredna, trenutačno je ugrožena zbog uništavanja staništa i ljudskih postupaka.
Njegovo delikatno postojanje, ovisno o vanjskim čimbenicima i ranjivo na razne prijetnje, služi kao simboličan podsjetnik na nesigurnost svih živih bića. Slično kao što posljednje riječi onih koji se približavaju smrti otkrivaju istinsku vrijednost postojanja, ova neuobičajena biljka prenosi poruku jedinstvenosti i nepostojanosti. U svijetu koji se brzo razvija, gdje i čovječanstvo i prirodno okruženje nestaju u tišini, moramo pozorno slušati, promatrati i cijeniti svaki trenutak – jer u tome leži autentična ljepota života.
