Ovih dana je sve češća pojava da srpski muškarci kupuju albanske žene za brak i zasnivanje porodice. Ovo je proizvod urbanizacije i odumiranja ruralnih sredina, pa se ljudi bore da nekako očuvaju poljoprivredu i tradicionalniji život ovog podneblja. Danas otkrivamo jedno takvo iskustvo.
U skromnom gradiću na jugozapadu Srbije, u kojem se vijest širi brže nego što vjetar nosi lišće Limom, zbio se događaj koji je ubrzo postao središnja tema razgovora po kafanama i tržnicama. Pero Milovanović, pedesetogodišnji samac iz Priboja, svoju je romantičnu situaciju odlučio riješiti na način koji je sve prisutniji na ovim prostorima — osiguravanjem materijalne sigurnosti mladenke iz Albanije.
Ovaj nesvakidašnji izbor izazvao je veliku pozornost i izazvao različite reakcije lokalnog stanovništva. Pero je dosljedno bio vrijedan pojedinac, radio je kao inženjer grijanja i vodovoda. Posjedovao je kuću koja je bila povoljno smještena, ali uvijek je bio nesretan kada je ljubav u pitanju.
- Godine su prolazile, prijatelji su se vjenčali i zasnovali obitelji, a on je i dalje bio samac. Težina samoće ga je sve više pogađala, pogotovo kad bi ga majka često pitala: “Sine, kad ću dočekati unuče?”
Često bi ga podsjećala: “Što ti vrijedi sve ovo kad to nemaš s kime podijeliti?” Na prijedlog člana obitelji, Pero se obratio posredniku iz sela pokraj Tutina, koji ga je uvjeravao da će pronaći nevjestu iz Albanije.
“Imam najbolju za vas”, rekao je broker. “Ove mlade žene nisu zahtjevne; sve što trebate učiniti je odnositi se prema njima s poštovanjem i biti dobar muž.” Povjerovavši posrednikovim uvjeravanjima, Pero je ubrzo prebacio 3000 eura, iako nije vidio fotografiju mladenke niti je razgovarao s njom. Ipak, zadržao je osjećaj nade. Dan kada će Pero upoznati mladu bio je onaj koji je dugo čekao.
Odjenuo je svoju najbolju košulju, stavio malo parfema i osjetio kako mu srce uzbuđeno lupa. Kada se ispred njegove kuće zaustavio automobil albanskih registarskih oznaka, iz njega su izašli posrednik i mladenka. Na njegovo zaprepaštenje, pred njim nije bila mlada, lijepa djevojka, već žena u kasnim četrdesetima, niska i punašna, ozbiljnog izraza lica.
Bio je zatečen tim otkrićem. “Ali ovo je vaša Mirsada”, konstatirao je posrednik. Pero se zbunjeno pokušao usprotiviti ističući kako očekuje mlađu ženu. Ipak, posrednik je tvrdio da je dogovor bio dogovor, dok je Mirsada, koja ne razumije srpski, samo gledala njega i kuću, naizgled nimalo impresionirana. Na kraju je “mlada” rekla nešto na albanskom, na što je posrednik odgovorio: “Kaže da je umorna od puta i da se želi odmoriti”.
- Pero se našao u neprilici; već je platio 3000 eura, ali žena prije njega nije ispunila njegova očekivanja. U pokušaju da izbjegne poniženje, izrazio je svoje razočaranje rekavši da to nije ono što je očekivao. Posrednik je, međutim, odlučno odgovorio:
“Nema povrata novca, dogovor je dogovor”. Mirsada je, očito svjesna okolnosti, odlučila da ne ostane u nepoželjnom okruženju i na kraju je odlučila otići. Time je Pero ostao i bez nevjeste i bez novca. U selu je brzo izbio skandal, a priče o njegovoj nesreći brzo su se proširile. Susjedi su dolazili vidjeti “mladu” i komentirali okolnosti, dok su mu se prijatelji rugali. Majka je, puna očaja, jadikovala: “Sine, nisi trebao krenuti tim putem!”
Pero je teško prihvaćao poraz. Nekoliko dana kasnije, potaknut bijesom, odlučio se vratiti brokeru i zatražiti povrat novca. “Vratite mi novac ili ćemo poduzeti alternativne mjere!” izjavio je prijeteći. Posrednik je, međutim, ostao miran i mirno odgovorio: “Pero, što da ti kažem?” Dogovor je postignut i Mirsada se vratila svojoj kući.
- Nije bilo mogućnosti za preokret. Pero se našao nemoćan, bez ikakvih dokaza, a frustracija je bila sve veća. U Priboj se vratio, opterećen samo gorkim iskustvom. Priča je nastavila kružiti, zbog čega je Pero postao predmetom ismijavanja u svom selu.
Kako bi izbjegao ovo podsmijeh, odlučio je potražiti utočište kod rodbine u Beču. Po dolasku se zaposlio na građevini, gdje je upoznao Nadu, Bosanku zaposlenu kao kuharica. Njihov odnos nije nastao pregovorima ili dogovorom; nego je proizlazio iz autentične emocionalne veze. Bilo je to prirodno poznanstvo, bez utjecaja posrednika.
Godinu dana kasnije, Pero se vratio u Priboj u pratnji Nade, žene koja je razumjela njegove mane iz prošlosti i bila spremna s njim započeti novi život. Mještani su, nakon što su vidjeli njihovo zajedničko prisustvo, ostali u nevjerici. – Jeste li se ipak doista vjenčali? upitali su, s očiglednim čuđenjem. Pero je sa smiješkom odgovorio: “Jesam, ali ovaj put na pravi način!” Tako je iz svog iskustva shvatio bitnu istinu: prava ljubav nije nešto što se može kupiti.
