Kada krenu ljepši dani svi gledamo kako da se rasladimo. Mnogi od nas potražuju spas na moru ili idu na bazene. No, jedno pitanje, koliko god se činilo banalno ili neugodno, redovito se javlja u pozadini sezonskog rashlađivanja: je li društveno prihvatljivo i kemijski sigurno mokriti u more ili bazen? Iako mnogi to rade, malo tko zna stvarnu razliku između ova dva okoliša kad je riječ o urinu.
Znanost ima vrlo jasan stav o tome. Na temelju dostupnih kemijskih analiza i studija, odgovor ovisi o tome gdje se nalazite – u prirodnom prostranstvu oceana ili u ograničenom prostoru kloriranog bazena.
-
More bez brige: Kemijski bezopasno i prirodno
Američko kemijsko društvo (American Chemical Society – ACS), jedno od najuglednijih znanstvenih tijela u svijetu kemije, objasnilo je da mokrenje u more ne predstavlja nikakav ekološki problem. Prema njihovoj infografici iz 2014. godine pod naslovom “Yes, it’s okay to pee in the ocean”, urin se u moru razgrađuje brzo i bez negativnih posljedica.
Ljudski urin sastoji se uglavnom od vode – čak 95 posto – dok preostalih 5 posto čine urea, sol, amonijak i kreatinin. Sve su to tvari koje se već prirodno nalaze u morskom ekosustavu. Morski organizmi poput riba, dupina i kitova svakodnevno izlučuju iste te sastojke u mnogo većim količinama.
Na primjer, jedan veliki kit može dnevno ispustiti gotovo 1.000 litara urina. U usporedbi s tim, ljudski urin, čak i ako dolazi od stotina kupača, jednostavno se “izgubi” u golemoj količini oceanske vode. Osim toga, more ima prirodne kemijske mehanizme za neutralizaciju tvari poput uree, a mikroorganizmi koji se nalaze u moru razgrađuju ureu i otpuštaju dušik, koji može čak poslužiti kao hranjiva tvar za plankton.
Dodatan faktor koji umanjuje rizik je zapremina mora. Ocean sadrži više od 1,3 milijarde kubičnih kilometara vode, što znači da se čak i veće količine urina brzo razrjeđuju do razine bez ikakvog učinka.
-
Društvena percepcija nije uvijek usklađena sa znanošću
Iako kemija kaže da mokrenje u more nije problem, društvene norme mogu pričati drugu priču. U nekim kulturama i zemljama mokrenje u moru smatra se nepristojnim ili nehigijenskim ponašanjem. Španjolski grad Marbella otišao je korak dalje i uveo kazne od 750 eura za one koje se zatekne kako mokre u moru, na jednoj od njihovih 25 gradskih plaža. To pokazuje koliko su društveni standardi i zakoni ponekad u sukobu s činjeničnim stanjem.
Prema anketi koju je 2014. godine provela tvrtka Procter & Gamble na uzorku od 1009 ispitanika, čak 62 posto ljudi priznalo je da su barem jednom mokrili u more. Ova brojka potvrđuje da praksa postoji i da se, unatoč povremenim zabranama, većina ljudi ne osjeća krivom zbog toga.
-
Mokrenje u bazen: kemijski problem, a ne samo stvar bontona
Za razliku od mora, bazeni nisu prirodni ekosustavi i nemaju kapacitet za samoregulaciju ili razgradnju organskih tvari. U kloriranim bazenima dolazi do kemijskih reakcija između sastojaka urina i sredstava za dezinfekciju – najčešće klora – što može rezultirati štetnim spojevima.
ACS u svom videu iz serijala “Reactions” objašnjava da se urea iz urina, kad dođe u kontakt s klorom, pretvara u spojeve poput trikloramina i cijanogen-klorida. Ovi spojevi mogu izazvati niz neželjenih učinaka: iritaciju očiju, neugodne mirise, pa čak i probleme s dišnim sustavom, osobito kod djece i osoba osjetljivih na kemikalije.
Trikloramin je glavni krivac za poznati “miris klora” u bazenima – to nije znak čistoće, već pokazatelj da su se već dogodile kemijske reakcije između urina i klora. Drugim riječima, što više mokrite u bazen, to je veća koncentracija tih nusprodukata.
Za razliku od oceana, gdje se urin brzo razgradi i razrijedi, u bazenu se zadržava u zatvorenom sustavu s ograničenim kapacitetom za pročišćavanje. Čak i najbolji sustavi filtracije i održavanja teško se nose s kemijskim opterećenjem koje stvara veliki broj kupača.
-
Granica između biologije i kemije
Glavna razlika između mokrenja u more i bazen svodi se na sposobnost okoliša da obradi biološki otpad. More ima sve potrebne uvjete – volumen, mikroorganizme, kemijske procese – koji omogućuju brzo i bezopasno razlaganje urina. Bazen, s druge strane, ovisi o kemijskoj dezinfekciji i tehničkom održavanju, što ga čini osjetljivim na dodatne biološke opterećenja.
Dakle, iako se oboje događa u vodi, posljedice nisu iste. U moru je to gotovo beznačajna radnja s biološke i kemijske strane, dok u bazenu ima vrlo stvarne i mjerljive posljedice.
