Mali gest dobrote prema nekome nepoznatom ko se nalazi u nezavidnoj situaciji može vam se vratiti u puno većem obimu iako to ni ne očekujete a jedan primjer je i ova priča koju vam donosimo.
Ova je pripovijest vrlo zanimljiva i malo je vjerojatno da će ikoga pojedinca ostaviti ravnodušnim. Ljubica Petrović je doista bila nesvakidašnja osoba. Živjela je jednostavno u staroj kući na periferiji grada, prigrlila je život obilježen poniznošću, no ipak je pokazala izvanrednu sposobnost suosjećanja. Njezina dnevna rutina bila je jednostavna: svako bi se jutro pripremila, posjetila šarmantnu pekarnicu kako bi kupila kruh i jogurt, a zatim otišla na tržnicu gdje je prodavala ručno rađene sapune prema receptu svoje pokojne majke.
- Svakog jutra, ispred Hrama Svetog Save, nailazila je na poznati prizor – dječak, star oko deset godina, sjedio je na stepenicama, odjeven u staru, preveliku jaknu, i tiho pružao ruku. Šutio je, lišen ikakvih zahtjeva. Sama njegova prisutnost govorila je više o životu od brojnih riječi koje su izgovorili odrasli. Ljubica mu je stalno pokušavala ostaviti 100 dinara svaki put. “Doručak, dragi”, komentirala bi, na što bi dječak odgovorio nježnim kimanjem. Nikada nije tražila ništa u zamjenu, niti je uopće znala njegovo ime. Vjerovala je da će joj srce ostati uznemireno ako prođe pokraj njega bez priznanja, osjećajući se prisiljenom pružiti barem mrvicu pomoći.
Po njezinu mišljenju, on nije bio prosjak; umjesto toga, bio je dijete koje je život prerano gurnuo u nevolju. Dugi niz godina njihova svakodnevna tiha razmjena sastojala se od 100 dinara, pogleda i osmijeha koji je, iako slab, bio nepogrešiv. Onda se jednog prosinca cijeli njezin svijet srušio. Ljubičin suprug Radomir iznenada je podlegao srčanom udaru nakon više od trideset godina braka. Nakon njegova neočekivanog odlaska, otkrila je sebe u samoći, suočena s praznim stolom, mirnim domom i još prigušenijim danima koji su uslijedili.
Uključivanje u svoje uobičajene aktivnosti, kao što je posjet tržnici, izrada sapuna i odlazak u crkvu, postalo joj je nemoguće jer joj je nedostajalo energije za sudjelovanje u tim rutinama. Tjedan dana nakon sprovoda, odjeknulo je kucanje na njezinim vratima. Nakon što je otvorila oči, naišla je na istog dječaka koji je stajao pred njom; međutim, sada je bio odjeven u urednu jaknu, šal omotan oko vrata, au ruci je držao torbu. S ozbiljnim držanjem koje je podsjećalo na odrasle, zagledao se u nju i ponudio torbu. “Ovo je za tebe”, rekao je.
U većoj torbi ležala je manja, koja je sadržavala cvijeće, svježe voće ubrano s polja i čokoladu. Uz te stavke nalazila se poruka koja je glasila: “Teško mi je artikulirati svoju zahvalnost. Zahvalan sam na tvojoj nepokolebljivoj prisutnosti u mom životu svaki dan. Sada želim uzvratiti i utjeloviti ljudskost. Nisam zaboravio, niti ću. Tvoj Marko.” Suze su počele nekontrolirano curiti iz Ljubičinih očiju, van njezine svjesne kontrole. Nekada tihi dječak sada je komunicirao više nego ikad prije.
Pozvala ga je u svoju rezidenciju, pripremila mu čaj i tog dana osjetila je, po prvi put otkako je njen suprug preminuo, ohrabrujući osjećaj da nije sama. Doznaje se da Marko trenutno živi u Domu za nezbrinutu djecu i pohađa školu, a dobio je podršku dobrodušnih ljudi da krene u novu fazu svog života. Ipak, Ljubicu nije zaboravio. Unatoč svojoj mladosti i ograničenom poimanju zahvalnosti, on je utjelovio drevni i plemeniti duh. Od tog trenutka pa nadalje, Marko je postao dio njezina života – posjećivao ju je vikendom, pomagao oko održavanja dvorišta, slušao njezine priče i vraćao radost kućanstvu koje je duže vrijeme bilo obavijeno tišinom.
Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila sastaviti oporuku. U tom je dokumentu sav svoj posjed — uključujući starački dom, vrt i malu radionicu — oporučno ostavila Marku. “Ovo dijete mi je sačuvalo sjećanje. Dok su drugi okretali leđa, on je istupio naprijed i podsjetio me na pravu prirodu čovječanstva. To je, povjerila je tadašnjoj susjedi, nešto što ostaje nezaboravno”, izjavila je tiho, ali s opipljivim osjećajem ponosa.
Povremeno, čin dobre volje koji se čini trivijalnim i provodi se svakodnevno, često bez svijesti o primatelju ili namjeri, može se pojaviti u našim najtežim trenucima i ponuditi blagotvoran utjecaj na svijet. Ljubica i Marko utjelovljuju načelo da vrijednost dobrote ne određuju novčana sredstva, već autentičnost nečijeg srca. Iskrena zahvalnost uvijek osvjetljava put naprijed.
