Tuga i bol koju osjećamo kada izgubimo neku osobu kja nam je bila bliska i koju smo voljeli nikada u potpunosti ne prestane. Drugi ljudi pokušavaju da pruže neku utjehu a to često rade na pogrešan način.
Stjecanje uvida u proces tugovanja može značajno pomoći u pružanju podrške pojedincu u žalosti, iako je često izazovno odrediti najučinkovitije načine pružanja utjehe u takvim teškim vremenima. Proces tugovanja nakon smrti prijatelja predstavlja jedan od najtežih životnih izazova, a brojnim pojedincima teško je postići učinkovito ozdravljenje. Emocije koje osjećamo u tim trenucima – krivnja, čežnja, usamljenost i bespomoćnost – duboko su intenzivne. Nakon što se početni osjećaj šoka i nevjerice smanji, može biti teško prihvatiti stvarnost okolnosti.
- Prema teoriji privrženosti Johna Bowlbyja, tuga se odvija u četiri odvojena stadija. Prva faza, koja se naziva obamrlost (i prianjanje), može trajati od nekoliko sati do tjedan dana i obilježena je osjećajem šoka i emocionalne imobilizacije. U ovoj fazi, pojedinci se mogu susresti s dubokim osjećajem emocionalne obamrlosti, što može spriječiti njihovu sposobnost da se nose s gubitkom na konkretan način.
Faza obilježena čežnjom i potragom za nestalom osobom može potrajati duže vrijeme, a može trajati nekoliko mjeseci ili čak godina. Tijekom tog razdoblja tjeskoba je posebno duboka, a brojni se pojedinci bore s dubokom tugom i osjećajem gubitka. Mnogi se mogu naći u zamci u ovoj fazi kroz dulje intervale, boreći se sa svojim emocijama i doživljavajući osjećaj dezorijentiranosti. U ovom trenutku važno je potražiti stručnu pomoć.
Faza dezorganizacije i očaja: U ovoj fazi osoba počinje priznavati istinu da se pokojnik neće vratiti. Iako osjećaj tjeskobe i dalje postoji, postoji potvrda da je ova smrt trajna i da osoba više ne pati. Iako ovo razumijevanje može ponuditi određenu razinu utjehe, ono je i dalje duboko bolno. Faza reorganizacije: Tijekom ove faze, pojedinac kreće na put ponovne izgradnje svog života nakon gubitka preminulog. Tuga ne nestaje; umjesto toga, prolazi kroz transformaciju i ponovno se ulaže. Osoba se prilagođava izmijenjenoj situaciji, nastojeći izvući smisao i stvoriti osjećaj ravnoteže u životu.
Ključni element koji utječe na učinkovitost oporavka je kvaliteta međuljudskih odnosa pojedinca. Oni koji tuguju, kao što su roditelji koji žale za djetetom ili pojedinci koji su izgubili dragog prijatelja, često se susreću sa zamršenijim oblicima tugovanja. Postojanje podržavajućih i značajnih veza, osnaženih pomoći obitelji i prijatelja, može se pokazati vrlo korisnim. Terapeut, u suradnji s ovim osobama koje pružaju podršku, može pomoći ožalošćenima u ublažavanju osjećaja krivnje tako što će ih usmjeriti da priznaju da su pružili najveću podršku umirućoj osobi.
Prepoznajte istinu o svom gubitku i prihvatite da je smrt stalna pojava. Dopustite sebi da tugujete i otpustite svoje emocije. Ljudi oko vas bit će puni razumijevanja i pažljivi u slušanju. Izravno komunicirajte svoje osjećaje i iskustva. Kada pružate utjehu nekome tko tuguje, imajte na umu sljedeće: izrazite svoju sućut; prikladna metoda za to je reći: “Žao mi je zbog vašeg gubitka.” Suzdržite se od stvaranja pretpostavki. Suzdržite se od pretpostavke prirode odnosa između ožalošćene osobe i preminulog. Dijeljenje dragih sjećanja na preminule može se pokazati korisnim.
Štoviše, uključite se u aktivno slušanje i izbjegavajte dijeljenje vlastitih iskustava osim ako vas to izričito ne zatraži. Pomoć u svakodnevnim zadacima može ublažiti stres i ponuditi opipljivu podršku. Nadalje, šutnja može djelovati kao promišljena i suosjećajna gesta. Kada se pojedinac dulje vrijeme suočava s poteškoćama u svakodnevnom životu, preporuča se potražiti savjet psihoterapeuta. Primanje odgovarajuće potpore može znatno olakšati proces tugovanja i pomoći u prevladavanju teških vremena.
