Mnogo mladih ljudi napravi neke greške pri prvim intimnim ljubavnim iskustvima i to dovede do neželjene trudnoće i nespremnosti za roditeljstvo. Danas otkrivamo jednu takvu priču.
Rodila sam malenu Saru koju sam voljela kao sebe samu, ali morala sam je dati drugima… Odrasla sam u malom, konzervativnom gradu. Nismo učili o seksualnom vaspitanju u školi, kod kuće nisam pričala o tome sa roditeljima, nisam znala ništa o kontracepciji, što je dovelo do trudnoće u 16. godini.
- Nisam imala novac, roditelji su bili hrišćani pa abortus nije bio opcija. Otac mog djeteta bio je isto toliko izgubljen kao i ja, pa smo se dogovorili da dijete damo paru prijavljenom za usvajanje.
Imala sam 17 godina kada sam svoju kćerku Saru dala na usvajanje. Dan nakon što sam rodila Saru, dala sam je usvojiteljima. Bio je to mladi par koji je želio porodicu, ali nisu mogli imati djecu. Oni su moju Saru preimenovali u Hanu, što sam im nesvjesno zamjerila. Kao da su htjeli da prekinu veze među nama. Ali nikada nisu bili takvi. Naprotiv, kada je moja Sara imala 6 mjeseci, pozvali su me da ih posjetim i vidim dijete (do tada su mi slali slike i pisma).
- Otišla sam i uzela Saru u krilo. Shvatila sam da imamo iste oči, istu boju kože… Bila sam istovremeno srećna i prestravljena. Ali momenat kada je moja Sara uplašeno pogledala u mene i pružila ruke ženi koja ju je usvojila – shvatila sam da joj je mjesto uz tu porodicu.
Zbog toga sam se ubrzo preselila 500 kilometara dalje, započela novi život daleko od moje porodice, grada u kojem sam rođena i odrasla, daleko od Sare. Upoznala sam jednog lijepog mladića, zaručila se i ubrzo udala. Samo godinu dana kasnije bila sam trudna. Kada sam rodila svoje drugo dijete, Sara je već imala 6 godina.
Osećala sam nevjerovatnu krivicu. Usvojitelji su mi dvaput godišnje slali njene slike i pisma. Shvatila sam da dijete nevjerovatno liči na mene. Moj suprug je znao sve o Sari, pa smo godinu dana nakon mog porođaja otišli kod mojih roditelja, gdje sam ostavila muža i dijete, a ja produžila kod Sare kako bih je opet vidjela nakon toliko godina.
- Sara je sada imala 7 godina, išla je u školu i znala je da je usvojena. Kada sam došla kod njenih novih roditelja, rekla mi je: “Mama mi je rekla da me Bog stavio u tvoj stomak jer nije mogao u njen, pa si me ti rodila za nju…”
Osjećala sam ogromnu bol, ali sam se malo smirila jer sam bila svjesna da je ona sa ljudima koji je istinski vole i koji su joj pružili sve, mnogo više nego što bih ja mogla. Ipak, kako su godine prolazile, ostale smo u kontaktu. Stalno smo se viđale kada bih došla u rodni grad. Kada je imala 13 godina, Sara mi je poslala poruku. Reči koje su me pogodile kao brz voz. “Ja sam trans.”
Možda sam propustila znakove jer sam bila previše izgubljena u sopstvenim osjećanjima čežnje ili nesigurnosti. U trenutku me obuzela panika. Šta kažete djetetu koje po zakonu nije vaše dijete kada vam se obrati za nešto za šta niste sigurni da imate pravo da mu date?Usvojitelji nisu razumjeli Sarin poziv za pomoć. Govorili su da je to samo faza i odbijali su je odvesti kod psihologa ili doktora.
Umjesto toga, okrenuli su se Bogu i molili se da ova “faza” brzo prođe. Nije bilo sumnje da sam joj bila potrebna, čak i ako nisam bila njen zakonski staratelj. Ali, odlučila sam da joj postanem rješenje. Uradila sam sve što sam mogla, dala sam svu svoju ljubav i podršku kada je Sara postala Aron.
- Moje kćerke su njenu tranziciju prihvatile kao nešto vrlo poželjno, sada su imale starijeg brata. Na kraju su i njegovi usvojitelji prihvatili promjenu. Pomogli su mu da prihvati sebe i stvori novi život.
Jednom me je pitao: “Da li postoji nešto što bi promijenila da možeš? Da li žališ što si me dala na usvajanje?” Imao je 21 godinu i znala sam da mu je važno da čuje istinu. Rekla sam mu da ne žalim zbog svog izbora. Samo sam neizmjerno zahvalna i sretna što mi je Bog omogućio da budem i dalje dio njegovog života. A znam, da ga nisam dala na usvajanje, nikad ne bih otišla iz rodnog grada.
Ne bih naučila o životu, ne bih upoznala svog muža, ne bih imala svoje kćerke… Ne bih znala da slavim i prihvatam razlike. Da ga nisam dala na usvajanje, možda nikad ne bih mogla biti roditelj koji mu je bio potreban, roditelj koji razumije ko je on zaista. Usvajanje. Možda izgleda lako – savršeno rješenje za neočekivano dijete i nepripremljenu mamu.
- Ali niko ne govori o traumi, strahu, beskonačnom preispitivanju, bolnom iščekivanju i o tome da se nikad ne prekida veza između majke i djeteta. Srce ti kuca, ali u nekom drugom tijelu, u djetetu koje više nije tvoje.
