Teolog otkriva da li je obavezno nositi maramu u crkvi? U nastavku teksta vam otkrivamo. Nošenja marame u crkvi kod djevojaka i žena često se pojavljuje kao tema o kojoj se govori tiho, ali i kao povod za glasne rasprave. Neke žene osjećaju nelagodu jer nisu pokrile glavu, druge pak zato što jesu. U praksi se nerijetko dešava da se vjernice međusobno posmatraju i procjenjuju, iako bi crkva trebalo da bude mjesto mira, molitve i unutrašnje sabranosti. Upravo zato je važno ovu temu sagledati smireno, bez osude i bez pojednostavljivanja.
-
Običaj ili pravilo
U Pravoslavnoj crkvi nošenje marame tokom bogosluženja ne predstavlja strogu i nepromjenjivu obavezu. Riječ je prije svega o starom crkvenom običaju koji je kroz vijekove zadržao određeno simbolično značenje. Teolog Aleksandar Đurđević ističe da marama nije uslov za prisustvo liturgiji niti mjerilo nečije vjere.
Mnoge žene maramu nose iz poštovanja prema svetinji i prostoru hrama. Za njih je to lični čin skromnosti i unutrašnjeg stava pred Bogom. Međutim, to ne znači da su žene koje dolaze u crkvu nepokrivene glave manje pobožne ili da krše crkvena pravila. Crkva ne postavlja maramu kao prepreku između čovjeka i molitve.
Đurđević naglašava da vjera ne smije biti svedena na spoljašnje forme, već da se ogleda u načinu života, odnosu prema drugima i unutrašnjem duhovnom stanju.
-
Sloboda savjesti i lična odgovornost
Jedna od ključnih poruka savremene teologije jeste poštovanje slobode savjesti. Svaka žena ima pravo da odluči da li će u crkvi nositi maramu ili ne, bez pritiska okoline i bez straha od osude.
„Svaka žena treba da postupi prema vlastitom duhovnom osjećaju. One koje nose maramu ne treba da osuđuju one koje je ne nose, niti obrnuto. Suština vjere je ljubav“, podsjeća Đurđević.
Ova poruka posebno je važna u današnjem vremenu, kada se religioznost često mjeri spoljašnjim znakovima, a zaboravlja se unutrašnja dimenzija vjere. Hrišćanstvo ne počiva na prisili, već na slobodnom odgovoru čovjeka na Božji poziv.
-
Biblijski temelji praks
Korijeni običaja pokrivanja glave nalaze se u Svetom pismu, tačnije u Prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima. U tom tekstu apostol govori o ponašanju muškaraca i žena tokom molitve i o značenju pokrivene ili nepokrivene glave.
„Svaka žena koja se gologlava moli Bogu ili prorokuje, sramoti glavu svoju; jer je to jedno te isto kao da je ošišana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se i šiša; a ako li je stidno ženi šišati se ili brijati se, neka se pokriva“ (I Kor. 11, 5–6).
Nekoliko stihova kasnije apostol Pavle postavlja i pitanje koje podstiče na razmišljanje: „Sami u sebi sudite: je li lijepo da se žena gologlava moli Bogu?“ (I Kor. 11, 13).
Ovi stihovi često se navode kao argument za obavezno nošenje marame, ali njihovo tumačenje zahtijeva pažljivo razumijevanje konteksta u kojem su nastali.
-
Istorijski i društveni kontekst
U istoj poslanici apostol Pavle govori o tadašnjem shvatanju poretka i odnosa unutar zajednice: „Hoću da znate da je svakom mužu glava Hristos, a muž je glava ženi, a Bog je glava Hristu.“ Ove riječi odražavaju društvene norme antičkog svijeta, koje se značajno razlikuju od današnjih.
Prema tumačenju svetog Nikodima Agiorita, nepokrivena glava žene u to vrijeme smatrala se znakom nepoštovanja i narušavanja ustaljenog poretka. Otkrivena kosa tokom molitve bila je povezana sa neposlušnošću i gubitkom časti.
U antičkom društvu kosa je imala snažnu simboliku. Ošišana ili obrijana žena bila je obilježena sramotom. Kod Grka su šišane robinje, dok su kod Jevreja tako kažnjavane žene osuđene za preljubu. Zbog toga apostol Pavle izjednačava molitvu gologlave žene sa stanjem poniženja koje je tada bilo opštepoznato.
-
Savremeno razumijevanje marame
Iako se Pavlove riječi odnose na žene uopšte, uključujući i djevojke, savremeni bogoslovi naglašavaju da se ova tema ne smije tumačiti doslovno i bez razmišljanja. Današnji društveni kontekst je drugačiji, a simbolika kose i marame više nema isto značenje kao u antičko doba.
Naglasak se zato stavlja na skromnost, čednost i dostojanstvo u ponašanju i oblačenju. Marama sama po sebi nema vrijednost ako je nosi samo forma, bez unutrašnjeg smisla. Takođe, pokrivena glava ne može nadoknaditi nepriličnu odjeću ili ponašanje koje odvlači pažnju i stvara sablazan.
Odijevanje u crkvi trebalo bi da odražava poštovanje prema svetinji i svijest o mjestu na kojem se čovjek nalazi, ali bez nametanja pravila koja vode u osuđivanje drugih. U hram se dolazi sa željom za molitvom i smirenjem, a ne da bi se upoređivali spoljašnji znakovi pobožnosti.
