Naše tijelo je jako složen i komlikovan mehanizam koji savršeno funkcioniše samo onda kada svi njegovi organi obavljaju svoju funkciju i kada se u njemu odvijaj svi potrebni procesi.
U svakodnevnom životu uobičajeno je zanemariti značajne promjene kroz koje naše tijelo prolazi tijekom godina. Kapaciteti koje posjedujemo s 20 značajno se razlikuju od onih s 30 ili 50. Unatoč našoj tendenciji da zanemarimo signale koje naša tijela emitiraju, određena stanja zahtijevaju ozbiljnu pozornost – jedno od takvih stanja je tjeskoba, tihi, ali uporni problem koji sve više pogađa sve veći broj pojedinaca. Za razliku od povremene, izravne brige s kojom se svi susrećemo, anksioznost je složenije stanje. Obično ne proizlazi iz specifičnog, lako prepoznatljivog uzroka; umjesto toga, često se pojavljuje kao odgovor na nevidljive unutarnje pritiske.
- Pojedinci koji podnose tjeskobu mogu se boriti da artikuliraju točne razloge svoje nevolje, ali stalno doživljavaju osjećaje napetosti, neizvjesnosti i iščekivanja negativnih ishoda. Najznačajniji problem leži u postupnom i suptilnom razvoju anksioznosti, koja često prolazi nezapaženo sve dok ozbiljno ne utječe na svakodnevni život. Manifestacije ovog stanja su različite i razlikuju se među pojedincima. Neki osjećaju fizičke osjećaje kao što su trnci, vrtoglavica, stezanje u prsima, slabost nogu, pa čak i bol u licu, što može nalikovati simptomima drugih fizičkih bolesti.
Disanje može postati ubrzano i plitko, srce može brže kucati, a znojenje se može pojaviti bez fizičkog napora. Osim toga, određene osobe mogu doživjeti netipičan osjećaj odvojenosti od svog tijela, kao da nisu u potpunosti prisutne, što pogoršava njihovu nelagodu. Dok tijelo reagira, um ostaje u stanju stalne budnosti. Pojedinac koji doživljava anksioznost bavi se neprestanim mislima, obično fokusirajući se na negativne ishode. Te misli postaju sveobuhvatne, neumoljivo tražeći nova opravdanja za zabrinutost. Čak iu trenucima vanjskog mira, unutarnja borba je aktivno u tijeku. Manji problemi koji bi drugima bili beznačajni mogu se pretvoriti u duboke izvore straha za one koji pate od tjeskobe.
Osjećaj kontrole se smanjuje, čineći donošenje odluka gotovo nemogućim. Spavanje je poremećeno jer se ni tijelo ni um ne odmore kako treba, zbog čega kronični umor postaje stalna prisutnost. Štoviše, evidentne su promjene u ponašanju. Pojedinci koji doživljavaju tjeskobu često počinju izbjegavati aktivnosti koje su prije obavljali bez napora. Zadaci poput odlaska na posao, druženja s prijateljima ili čak upuštanja u rutinsku kupovinu mogu se pretvoriti u značajne izazove. Ovo povlačenje iz društvenih interakcija potiče osjećaj usamljenosti, što pogoršava stanje.
Posljedično, pojavljuje se štetan krug, što otežava bijeg bez pomoći. U korijenu ovog stanja leži inherentni fiziološki mehanizam koji se zove “bori se ili bježi”. Ovaj odgovor pokreću uočene prijetnje, što dovodi do ubrzanog rada srca, napetih mišića i tijela spremnog za akciju. Problemi nastaju kada mozak pokrene ovaj mehanizam u nedostatku stvarne opasnosti—kao što je stres, obveze ili neizvjesnost. Posljedično, tijelo reagira kao da je suočeno s prijetnjom, unatoč nedostatku objektivne opasnosti. Ova uporna aktivacija na kraju dovodi do emocionalne i fizičke iscrpljenosti.
Anksioznost se manifestira na različite načine. Određeni pojedinci doživljavaju napade panike, epizode ogromnog straha koje traju kratko, ali ostavljaju dubok učinak. Drugi mogu razviti fobije, koje karakteriziraju intenzivni i uporni strahovi povezani s određenim objektima ili situacijama. Osim toga, socijalna anksioznost se javlja kada strah od osude ili procjene od strane drugih postane toliko izražen da navodi pojedinca da se potpuno povuče iz društvenih angažmana. Potrebno je razlikovati prolaznu brigu od klinički značajne anksioznosti.
Iako je uobičajeno da pojedinci povremeno osjećaju napetost, prisutnost simptoma koji traju tjednima ili mjesecima, koji se pojavljuju bez očitog uzroka i koji ometaju normalno funkcioniranje ukazuje na ozbiljno stanje koje zahtijeva pozornost. Ključno je naglasiti da se anksioznost ne smije promatrati kao slabost; nego predstavlja odgovor tijela na stres. Pojedinci ne biraju iskusiti te osjećaje, stoga traženje pomoći ne treba shvatiti kao znak neuspjeha, već kao čin hrabrosti.
Trenutno postoje brojne metode za ublažavanje ovog stanja, uključujući psihoterapiju, promjene načina života, tjelesne vježbe, podršku voljenih osoba i, kada je potrebno, lijekove. Bitno je dati prioritet mentalnom zdravlju. Prvi korak prema postizanju ravnoteže uključuje razumijevanje tjeskobe i spremnost na suočavanje s njom. Učeći prepoznati svoje simptome i pružiti si suosjećanje i pomoć, preuzimamo kontrolu i utiremo put zdravijem i mirnijem životu.
