Često nas se desi da budemo povrijeđeni postupcima ili riječima ljudi oko nas koji mogu biti zlobni iako to ničim nismo zaslužili. Većina ne zna kako da se nosi sa ovakvim situacijama.
Episkop Nikolaj Velimirović, istaknuta ličnost pravoslavnog sveštenstva srpskog naroda, ostavio je za sobom duboko duhovno nasljeđe koje neprestano ističe važnost ljubavi, praštanja i molitve. U vremenu obilježenom nepravdom, ozlojeđenošću i tuđim ranama snažno odjekuju riječi vladike Nikolaja Velimirovića, služeći kao putokaz u nemiru suvremenog postojanja. Njegova učenja nadilaze puke mudre aforizme; Predstavljaju duhovni kompas, poziv na traženje unutarnjeg pročišćenja i dubokog istraživanja uzvišenog značenja iza patnje i izazova koje podnosimo.
- U svojim dubokoumnim spisima biskup Nikolaj nas uči da se protiv zla ne smijemo boriti zlom, niti na mržnju uzvraćati mržnjom. Umjesto toga, on nas potiče na vrhunac duhovne snage—nuđenje oprosta i, štoviše, davanje blagoslova onima koji nam uzrokuju bol. Ova opomena ne ukazuje na slabost; nego služi kao svjedočanstvo duboke vjere i prave unutarnje slobode. Protivnici kao naši duhovni odgojitelji. Episkop Nikolaj u svojoj molitvi Bogu izražava: “Gospodine, blagoslovi moje protivnike, ja ih blagoslivljam, ali se ne kunem.” Ove jednostavne riječi imaju značajnu težinu.
One ne označavaju poraz; nego predstavljaju krajnji oblik trijumfa – trijumf nad samim sobom, svojom ranjivošću i impulsima za osvetom i tugom. Prema njegovu nauku, protivnici nisu samo oni koji nas vrijeđaju i napadaju, nego i, kako on artikulira, naši oštri prijatelji – oruđa kojima Bog otkriva područja u kojima ostajemo neslobodni, nedovoljno čisti i gdje u našim srcima još prebiva tama. Umjesto usađivanja mržnje, oni nam pružaju priliku za osobni rast, poniznost i dublje razumijevanje sebe i onih oko nas.
Oni služe kao podsjetnik da svaki aspekt ovog svijeta ima veći značaj i da se kroz izazove duša najdublje oblikuje. Nevolje nas vode do dublje povezanosti s Božanskim. Kada smo riječima ili postupcima izloženi uvredama, emocionalnoj ili fizičkoj ozljedi, izdaji ili namjernoj zlobi, sasvim je prirodno doživjeti osjećaje tuge, ljutnje, pa čak i poriv za osvetom. Međutim, biskup nas potiče da u takvim vremenima nadvladamo svoje ljudske instinkte, potičući nas da se postavimo pred Boga i tražimo hrabrosti da se suzdržimo od odmazde, birajući umjesto toga blagosloviti one koji nas progone.
Ali zašto je to tako? Ti nas pojedinci, namjerno ili nenamjerno, vode prema odnosu s Bogom. U vremenima kada nas svijet odbacuje, nalazimo se kako se obraćamo Bogu. Kad nas prijatelji iznevjere, utjehu tražimo u molitvi. Postaje očito da se pravi mir može pronaći samo pod Božjom zaštitom kada se suočimo s našim protivnicima. Biskup to potvrđuje sljedećom izjavom: Kao što progonjena životinja traži utočište u sigurnijem utočištu od one koja ostaje neulovljena, tako sam i ja, okružen svojim protivnicima, otkrio najveću sigurnost u tome da se sklonim pod Tvoj šator.
Ove izjave ne znače poraz; nego potvrđuju prosvjetljenje i unutarnje uzdizanje prema prisutnosti Božjoj, daleko od buke svijeta. Protivnici nam razbijaju iluzije. Protivnici uklanjaju naš lažni osjećaj sigurnosti i pogrešne predodžbe koje imamo o sebi i svojoj okolini. Kako biskup artikulira, oni pomiču naš fokus s materijalnog svijeta na duhovno područje. Kroz iskustva poniženja, podsjećamo se na vrlinu skromnosti. Optužbe nas tjeraju na razmišljanje o vlastitim postupcima. Suočeni s klevetama, shvaćamo da naša potraga za potvrdom ne bi trebala biti usmjerena na druge, već na održavanje čistoće u Božjim očima.
U tom smislu, protivnici ne uništavaju naše postojanje; ali nam razbijaju iluzije. Svjetlo istine leži zamračeno u njihovim sjenama, tjerajući nas da zaronimo dublje u sebe i da njegujemo unutarnju snagu koja se ne temelji na vanjskim čimbenicima, već na vjeri, nadi i ljubavi. Blagoslov kao oblik emancipacije. Davanje blagoslova našim protivnicima ne znači poricanje nepravde koju su nam učinili. To ne znači da zlo treba smatrati dobrim. Umjesto toga, označava odbijanje dopuštanja zlu da pusti korijenje u nama samima. Oprost služi kao sredstvo unutarnjeg pročišćenja, oslobađajući duh od težine zamjeranja i neprijateljstva.
Mržnja nas ne veže za naše neprijatelje; umjesto toga, veže nas za našu prošlost. Ako se ne uspijemo osloboditi prošlosti, ona se pretvara u ograničenje. Zato nas vladika Nikolaj potiče da blagoslivljamo i prijatelje i protivnike, jer svaki ima svoju ulogu u našem razvoju. Prijatelji služe da nas podsjećaju na ljubav, dok nam protivnici daju lekcije o opraštanju. Prijatelji podižu naš duh radošću, dok nas protivnici jačaju kroz nedaće. U konačnici, oba nas iskustva vode do jednog cilja: postizanja čiste, mirne i oslobođene duše. Zaključak: Put do uzvišene ljudskosti U konačnici, biskupove su riječi duboko urezane u srca svih koji ih čitaju s iskrenom iskrenošću.
“Zato se među njima kreći bez oklijevanja i moli Boga za njih. Gospodaru, blagoslovi moje protivnike, a ja im dajem svoj blagoslov i suzdržavam se od proklinjanja.” U ovom kontekstu, blagoslov ne treba promatrati kao znak slabosti; utjelovljuje hrabrost. To ne znači poraz, već trijumf duha nad izazovima svijeta. Ovaj put vodi do uzdizanja čovječanstva, njegujući pojedince koji ne reagiraju iz ega, već iz ljubavi. Služi kao poziv da zračimo svjetlom, čak i usred tame koja nas okružuje. Pravu vjeru ne karakterizira lakoća vjerovanja, već sposobnost voljenja u teškim okolnostima, opraštanja usred boli i davanja blagoslova čak i usprkos progonstvu. Ovo obuhvaća srž Kristova učenja i služi kao temelj svjetla vodilja koje je dao biskup Nikola.
