Manastir Ostrog se nalazi u Crnoj Gori i mjesto je hodočašća mnogih vjernika pravoslavne vjeroispovijesti. Ljudi ovdje doživljavaju različita iskustva a Biljana je odlučila da svoje podijeli sa svima.
Danas predstavljamo intrigantnu pripovijest koja je ujedno i uvjerljiva i lako se prenosi. U središtu ove priče je Biljana, lektorica jezika i književnosti zapažene karijere i zapaženih postignuća na polju obrazovanja. Odlučila je povući se iz užurbanosti svakodnevice i ući u carstvo tišine i molitve. Srećom, našla se u manastiru Ostrog – najsvetijem mjestu – gdje srce silazi, a duh se penje. Ponekad se može doživjeti neobjašnjivo drhtanje u duši, popraćeno suptilnim, ali nepopustljivim osjećajem da smo pozvani.
- U svijetu zaokupljenom materijalnim težnjama postoje pojedinci koji se odazivaju tihom pozivu šutnje, poniznosti i vjere. Takvo je bilo iskustvo profesorice Biljane Lazarević iz Smedereva, učiteljice srca, koja je prema Ostrogu osjećala neospornu privlačnost. Njezin odlazak nije trajao samo dan ili dva, niti se onamo odvažila kao turist; nego se posvetila dubokom putovanju koje je trajalo punih četrdeset dana, nastojeći doživjeti, razumjeti i utjeloviti ono što nadilazi verbalni izraz.
Prvog dana izražava nesigurnost — hoće li to uznemiriti redovnike? Hoće li izdržati? Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mir koji je izbijao iz svakog kamena transformirao se u postojanog suputnika. Ćelija koja joj je dodijeljena bila je nepretenciozna, sastojala se od drvenih dasaka bez madraca, pokrivača prebačenog preko kreveta, peći i atmosfere tišine. U tom je prostoru našla priliku spavati, moliti se i po prvi put se istinski uskladiti sa svojim unutarnjim mislima. Egzistencija pod Ostrogom daleko je od bajke; utjelovljuje asketizam, odricanje i poniznost.
Obroci se sastoje od dvije porcije dnevno — juhe bez masti, maslina, kruha i povremeno sira. Oni se konzumiraju u tišini, bez razgovora. Za vrijeme objeda jedan redovnik čita iz Svetoga pisma, podsjećajući sve prisutne za stolom da duhovna hrana nadilazi sve druge oblike prehrane. Redovnici su održavali stanje zatvorenosti, ali nisu osjećali nelagodu. Zaokupljeni tihim radom i molitvom, komunicirali su samo kao odgovor na upite, čineći to na nježan i tih način. Njihova šutnja odiše osjećajem mudrosti i smirenosti, a ne hladnoće. Posebno ju je ganula časna sestra s kojom je dijelila poslušnost.
Nekoć svjetovna žena, imala je cijenjen i uspješan položaj u velikoj korporaciji. Međutim, poziv u njezinu srcu pokazao se uvjerljivijim od karijere. Zbog toga se odrekla svega i potražila utočište pod Ostrogom. U početku su je redovnici potajno promatrali, gajeći određeni stupanj nepovjerenja. Međutim, postupno su je počeli prigrliti kao svoju. U nepredviđenom činu dostavili su joj madrac, stol i stolicu. Ova naizgled neznatna gesta u njoj je usadila duboki osjećaj zahvalnosti
Posebno joj je odjeknula pripovijest o janjcima. Redovnici ih konzumiraju rijetko, tek u nekoliko navrata godišnje, a i tada ih obično daruju Bogosloviji na Cetinju. U ovom kontekstu, skromnost nije samo izbor; to je vodeći princip života. Pomoć za izbjeglice, osiromašene i bolesne – elemente često zanemarene iz vanjske perspektive – također je promatrala. Samostan, iako prima znatan iznos, nastoji ga gotovo sve podijeliti drugim samostanima, potrebitima i siročadi. Ono što je najdublje rezoniralo s njom bio je prisutan osjećaj duhovne harmonije.
Redovnici ne nastoje uvjeriti, prisiliti ili potvrditi vlastita uvjerenja. Njihova je svrha prosvijetliti, a ne preplaviti. Omogućuju pojedincima da dođu do vlastitih zaključaka, olakšavajući osjećaj mira koji nije nametnut, već ponuđen onima koji ga iskreno traže. Zaključno, tvrdi da Ostrog nadilazi puki kamen i molitvu. Služi kao odredište za pojedince – pravoslavne, katolike, muslimane, pa čak i nevjernike – koji se žele povezati s nečim većim od sebe. Neki dolaze u potrazi za čudima, drugi kako bi molili za posao, zdravlje ili mir, dok neki žele otkriti vlastiti identitet.
“SVETAC ISPOD PROLJEĆA NE ISPITUJE VAŠ IDENTITET NI VAŠE PORIJEKLO. BITNO JE DA PRISTUPITE ISKRENO”, NAPISALA JE. Tako se Biljana, nekadašnja profesorica, a sada tragateljica duhovne istine, vratila iz samostana preobražena. Promjena nije bila glasna ili ekstremna; naprotiv, bilo je suptilno i skromno. Sa svjetlom u očima za koji tvrdi da ga nije ponijela s Ostroga, shvatila je da je taj sjaj oduvijek bio u njoj.
