Duško Tošić nekad je živeo u siromaštvu. U nastavku teksta doznajte ko ga je hranio. Životni put Duška Tošića počeo je daleko od luksuza i reflektora pod kojima danas žive poznati sportisti. Nekadašnji srpski reprezentativac odrastao je u Orlovatu kod Zrenjanina, u porodici koja je imala vrlo skromne uslove za život. Ipak, upravo iz tog malog mjesta ponio je veliku želju da jednog dana zaigra fudbal na ozbiljnom nivou.
Njegovo djetinjstvo, prema pričama ljudi koji su poznavali njegovu porodicu, nije bilo jednostavno. Roditelji Milorad i njegova supruga trudili su se da sinu obezbijede ono najvažnije, ali novca za mnoge stvari jednostavno nije bilo. Fudbal je za Duška, međutim, od najranijih dana bio mnogo više od obične igre. Bio je njegova velika želja, ali i prilika da promijeni život.
Kako u rodnom selu nije imao dovoljno mogućnosti za ozbiljnije školovanje i sportski razvoj, roditelji su donijeli tešku odluku. Nakon osnovne škole poslali su ga u Zrenjanin, gdje je boravio u domu i istovremeno nastavio školovanje i treniranje fudbala.
-
Roditelji donijeli tešku odluku
Odlazak iz porodične kuće za mladog Duška nije bio jednostavan, ali je prema svjedočenjima njegovih nekadašnjih komšija znao šta želi. Umjesto da dom doživljava samo kao mjesto u kojem mora da boravi, on ga je posmatrao kao priliku da se približi svom cilju.
U domu je proveo nekoliko godina, a vrijeme je koristio za školovanje i sportske treninge. Za dječaka koji je dolazio iz malog sela, odlazak u grad predstavljao je veliku promjenu. Morao je da se navikne na novo okruženje, život bez roditelja i svakodnevne obaveze koje su dolazile sa boravkom u domu.
Ljudi iz njegovog rodnog kraja kasnije su pričali da je Duško bio izrazito vezan za roditelje. Kada bi dolazio kući, pokazivao im je zahvalnost jer su, uprkos teškoj finansijskoj situaciji, odlučili da ga podrže u onome što je najviše želio.
Jedan od mještana svojevremeno je opisivao kako je Tošić znao da ljubi roditeljima ruke kada bi se vraćao kući, svjestan da su napravili veliku žrtvu kako bi njemu omogućili da nastavi putem kojim je želio da ide.
-
Fudbal kao izlaz iz teške svakodnevice
U vrijeme kada je odrastao, Tošić nije imao privilegije koje danas imaju brojni mladi sportisti. Nije odrastao uz skupe sportske kampove, savremene teretane i opremu koja je dostupna talentovanim dječacima.
Njegova najveća prednost bila je upornost.
Fudbal mu je bio svakodnevna preokupacija. Prema pričama ljudi iz Orlovata, znao je da provodi sate uz utakmice i da koristi svaku priliku da gleda fudbal, čak i kada u njegovoj kući nije bilo televizora.
Komšije su se prisjećale situacija u kojima bi mali Duško odlazio kod njih kako bi gledao utakmice. Navodno bi sjedio uz televizor potpuno koncentrisan na ono što se dešava na terenu. Lopta mu je često bila pri ruci, a fudbal je bio tema koja ga je najviše zanimala.
Dešavalo se i da tokom gledanja utakmice zaspi, pa bi ga otac kasno u noć uzeo u naručje i odnio kući.
Takve priče danas zvuče gotovo nevjerovatno kada se uporede sa životom koji je Tošić kasnije izgradio. Od dječaka koji je morao kod komšija da gleda fudbal do profesionalca koji je godinama nastupao na velikim stadionima prošao je dug put.
-
Život u domu nije mu oduzeo ambiciju
Boravak u domu za djecu i mlade bio je važan dio njegovog odrastanja. Tošić je tamo, osim školskih obaveza, imao priliku da se posveti sportu.
Prema riječima ljudi koji su ga poznavali, činjenica da je živio među djecom koja su se nalazila u različitim životnim okolnostima nije mu predstavljala prepreku. Bio je fokusiran na fudbal i na mogućnost da jednog dana napravi nešto više.
Umjesto da ga teške okolnosti obeshrabre, one su, prema tim svjedočenjima, dodatno uticale na njegovu želju da uspije.
Upravo zbog toga njegov sportski put često se predstavlja kao primjer velikog životnog preokreta. Počeo je bez materijalnih preduslova koje su imali mnogi njegovi vršnjaci, ali je kroz trening, disciplinu i upornost postepeno napredovao.
-
Podrška ljudi iz njegovog okruženja
Na putu do profesionalnog fudbala Tošić nije imao samo podršku porodice. U njegovom životu ostali su zabilježeni i ljudi koji su mu pomagali tokom perioda kada nije imao dovoljno novca.
Među njima se spominje i Nadica Zeljković, majka Kristine Kije Kockar. O njenoj pomoći svojevremeno je javno govorila i Jelena Karleuša, Tošićeva bivša supruga.
Prema njenim riječima, Tošić joj je jednom prilikom ispričao da mu je Nadica pomagala dok je bio dječak i da mu je davala obrok u restoranu u kojem je radila.
Ta priča dobila je dodatnu pažnju upravo zato što pokazuje koliko su mu u ranijim godinama značile male stvari koje su drugi ljudi činili za njega. Obrok koji je nekada bio pomoć dječaku sa vrlo malo novca kasnije je ostao zapamćen kao važan dio njegovih uspomena iz mladosti.
Tošić je, prema riječima njegove bivše supruge, upravo zbog toga imao poseban odnos prema Nadici i njenoj porodici. Smatrao je da ne treba zaboraviti ljude koji su mu pomogli kada mu je bilo teško.
-
Od dječaka iz Orlovata do profesionalnog fudbalera
Kako je vrijeme prolazilo, Tošićev talenat postajao je sve uočljiviji. Fudbal koji je kao dječak gledao kod komšija i trenirao u skromnim uslovima postao je njegov profesionalni poziv.
Nakon prvih koraka u domaćem fudbalu, uslijedio je nastavak karijere u većim klubovima i odlazak u inostranstvo. Tokom profesionalne karijere nastupao je za više klubova, a nosio je i dres reprezentacije Srbije.
Fudbal mu je na kraju donio finansijsku sigurnost i način života koji je potpuno drugačiji od onoga u kojem je odrastao.
Ipak, priče iz njegovog djetinjstva često se vraćaju u javnost upravo zbog ogromne razlike između početka njegovog života i kasnijih godina. Nekada je odrastao u maloj kući u Orlovatu, bez televizora i sa vrlo ograničenim finansijskim mogućnostima, dok je kasnije kao profesionalni fudbaler stekao mogućnost da živi znatno komfornije.
Njegova priča zato nije samo priča o fudbalskoj karijeri. Ona govori i o periodu odrastanja u kojem su porodica, lična upornost i pomoć ljudi iz okruženja imali važnu ulogu.
Od dječaka koji je morao da odlazi kod komšije kako bi gledao utakmice, preko života u domu u Zrenjaninu, do profesionalnih stadiona i reprezentativnog dresa, Tošićev put bio je obilježen velikim promjenama.
Posebno mjesto u toj priči imaju njegovi roditelji, koji su, uprkos skromnim uslovima, odlučili da podrže njegovu želju da se bavi fudbalom. Umjesto da ga zadrže u rodnom selu zbog straha od neizvjesnosti, poslali su ga u grad kako bi dobio priliku za školovanje i ozbiljnije bavljenje sportom.
Godine provedene u domu, odvojenost od porodice i skromno djetinjstvo tako su postali dio biografije čovjeka koji je kasnije izgradio prepoznatljivu fudbalsku karijeru.
