Mnogi ljudi odgoje svoju djecu i onda kad ta djeca krenu svojim putem, rijetko se sjete svojih roditelja i neki ih čak skroz zapostave. Postoji dosta starijih ljudi koji su usamljeni iako ih ima ko posjetiti. Danas vam otkrivamo jedan takav tužan slučaj.
- Radojka Petrović, podrijetlom iz Crne Gore, nosi teret teške sudbine, priča priču koja oslikava brojne izazove života. Njeni izrazi lica zorno prenose tugu koja proizlazi iz njezine odvojenosti od djece i borbe s kojima se susrela u kasnijim godinama.
Za Radojku su topli stisak ruke i ohrabrujuće riječi onih kojima je poželjela dobrodošlicu na ovaj svijet postali gotovo zaboravljeno zadovoljstvo. Njezine godine formiranja bile su obilježene teškoćama, a nakon razvoda suočila se s teškim zadatkom usmjeravanja svoje djece prema pozitivnoj budućnosti. Iako je nastojala iskovati svjetliju sudbinu za svoju obitelj, sudbina je donijela izazove koji su je na kraju bacili u očaj.
Sada ovisna o prosjačenju za egzistenciju, pitanja o njezinoj djeci izazivaju suze koje ona pokušava prikriti. Ne znam gdje se nalaze pojedini pojedinci, jer se oni i ne pojavljuju”, kategorična je ona za RTCG. Poteškoće naglašava Radojkina trenutna nesposobnost za rad. Ruke koje su prije hranile njezinu obitelj sada su se pretvorile u instrumente izdaje.
Ova izazovna situacija natjerala ju je da potraži pomoć od dobrotvornih organizacija, a grad je postao mjesto gdje traži podršku za svoje osnovne potrebe. Radojka doživljava osjećaj tereta, doživljava sebe kao izvor iritacije za svoju obitelj, koja se već snalazi u izazovnim okolnostima, unatoč naporima njezine sestre da se brine za nju. Iako živi u sestrinom kućanstvu, Radojka se osjeća kao nepoželjan gost.
- “Boli me što remetim obitelj koja ionako prolazi kroz poteškoće. Iako mi je sestra, to ostaje tuđi dom”, kaže ona. Ono što Radojka traži nije ni pretjerano ni nedostižno; ona samo želi priliku čuti svoju djecu.
Njezine su težnje skromne, svedene na izravnost telefonskog poziva ili osobnog razgovora. Slično mnogim roditeljima, njezino srce funkcionira kao prostrano utočište, primajući i malu djecu i odrasle podjednako. Ova izravna čežnja za povezivanjem s glasovima svoje djece sažima duboku bit roditeljske ljubavi i tuge.
Unatoč Radojkinoj zabrinutosti za svoje zdravlje i dobrobit, njezinu emocionalnu bol ne mogu ublažiti čak ni najvještiji liječnici. Upućuje izravan poziv svojoj djeci, pozivajući ih da je nazovu, upoznaju se i upuste se u razgovor. Taj zahtjev nije ukorijenjen u želji za materijalnim dobrima, već odražava duboku potrebu za emocionalnom vezom i pomirenjem.
Potreba za tim razumijevanjem duboko je ugrađena u naša zajednička sjećanja, a posebno je ilustrirana pripovijedanjem Radojke Petrović iz Crne Gore. Psihologinja Adriana Pejaković primjećuje da se znatan broj starijih osoba često susreće s osjećajem zapostavljenosti, no nerijetko se iz raznih razloga ustručava izraziti te osjećaje. Oni sebe mogu doživljavati kao niskog prioriteta ili svoju prisutnost smatraju teretom za svoje obitelji.
Pejaković ističe važnost izdvajanja trenutaka za odavanje počasti starijoj rodbini, raspitivanje o njihovoj dobrobiti i iskazivanju dobrote. Takve geste mogu proizvesti znatan emocionalni učinak, budući da starije osobe često podnose težinu osjećaja da su zanemareni ili podcijenjeni.
Radojka Petrović susreće se sa sličnim emocijama dok se suočava s izazovima povezanim s poodmaklom životnom dobi i naporima koji proizlaze iz smanjene povezanosti s djecom. Iako Obiteljski zakon jasno propisuje dužnost djece da budu uzdržavatelji roditeljima, Radojka, poput brojnih drugih starijih osoba, oklijeva se afirmirati unutar obitelji.
- Ona čezne za običnim telefonskim pozivom – skromnim činom koji ima potencijal da joj podigne raspoloženje – što je odjek želja mnogih roditelja koji su svoje živote posvetili svojim obiteljima.
