Nisu sve majke “svetice”. U nastavku teksta pročitajte kakve rane majka može nanjeti dijetu da ih prate kada i odrastu. Majčinstvo se često idealizira kao prirodna i bezuvjetna uloga ispunjena ljubavlju, razumijevanjem i brigom. U stvarnosti, odnos između majke i djeteta može biti puno složeniji. Iako većina majki djeluje iz najbolje namjere, postoje situacije u kojima njihovo ponašanje postaje emocionalno opterećujuće i štetno za dijete. Psiholozi upozoravaju da takvi obrasci ne moraju nužno uključivati otvoreno nasilje ili zanemarivanje, već se često skrivaju iza pretjerne brige, stalne kritike ili uloge žrtve. Talijanska psihologinja Ana De Simone opisala je nekoliko tipova toksičnih majki čiji utjecaj može ostaviti dubok trag na emocionalni razvoj djece, često vidljiv tek u odrasloj dobi.
-
Majke koje daju previše, ali traže još više
Jedan od čestih obrazaca su majke koje svoj identitet u potpunosti vežu uz dijete. One se odriču vlastitih potreba, interesa i odnosa kako bi bile stalno prisutne u životu djeteta. Na prvi pogled, takvo ponašanje može djelovati kao primjer idealne majke. Međutim, problem nastaje kada se ta pretjerana briga koristi kao sredstvo kontrole. Dijete se od malih nogu uči da “duguje” majci sve što ima, uključujući uspjehe, odluke pa čak i vlastitu sreću.
Ove majke često podsjećaju dijete na svoje žrtve i očekuju stalnu emocionalnu dostupnost. Ako dijete pokaže želju za samostalnošću, to se doživljava kao izdaja. Posljedica je osjećaj krivnje koji dijete prati i u odrasloj dobi, posebno kada pokušava postaviti granice ili živjeti život izvan majčinih očekivanja. Takva djeca često imaju poteškoća s donošenjem odluka i boje se razočarati druge.
-
Kritika umjesto podrške
Drugi tip toksičnog ponašanja očituje se kod majki koje rijetko pokazuju toplinu, a fokusiraju se gotovo isključivo na greške. Njihova komunikacija je obilježena stalnim ispravljanjem, uspoređivanjem s drugima i umanjivanjem postignuća. Pohvala je rijetka, a ako se i pojavi, često je popraćena dodatnim zahtjevima ili kritikom.
Djeca koja odrastaju u takvom okruženju razvijaju uvjerenje da nikada nisu dovoljno dobra. Svaki neuspjeh doživljavaju kao potvrdu vlastite bezvrijednosti, dok im uspjeh ne donosi zadovoljstvo jer očekuju novu kritiku. U kasnijem životu to se može očitovati kroz perfekcionizam, strah od pogreške i stalnu potrebu za vanjskim odobravanjem. Samopouzdanje im je krhko, a unutarnji glas često preuzima majčinu kritičnost.
-
Kada dijete postane oslonac majci
Posebno zahtjevan obrazac odnosa javlja se kod majki koje se stalno predstavljaju kao žrtve okolnosti. One otvoreno govore o svojim problemima, razočaranjima i patnji, često pred djecom, očekujući razumijevanje i utjehu. Dijete se postupno stavlja u ulogu emocionalnog oslonca, iako za to nije razvojno spremno.
Takva djeca rano odrastaju i preuzimaju odgovornost koja im ne pripada. Uče potiskivati vlastite potrebe kako bi “zaštitila” majku. U odrasloj dobi često imaju problema s postavljanjem granica, osjećaju se odgovornima za tuđe emocije i privlače odnose u kojima stalno moraju spašavati druge. Briga o sebi im je strana jer su naučili da su tuđe potrebe uvijek važnije.
-
Dugoročne posljedice emocionalno zahtjevnog odrastanja
Bez obzira na to o kojem je tipu ponašanja riječ, zajedničko im je to da ostavljaju duboke emocionalne posljedice. Odrasla djeca toksičnih majki često se bore s osjećajem krivnje, nesigurnosti i unutarnje napetosti. Mogu imati poteškoća u partnerskim odnosima, strah od napuštanja ili potrebu za stalnom potvrdom. Neki razvijaju ovisnosti ili destruktivne obrasce ponašanja kako bi privremeno ublažili unutarnji nemir.
Važno je naglasiti da ove posljedice ne nastaju zato što djeca ne razumiju majčine namjere, već zato što njihove emocionalne potrebe nisu bile prepoznate ni zadovoljene. Dijete treba sigurnost, podršku i prihvaćanje, a ne osjećaj da mora zaslužiti ljubav.
-
Svijest kao prvi korak promjene
Prepoznavanje toksičnih obrazaca ključno je za prekidanje njihovog utjecaja. Odrasle osobe koje su odrastale u takvom okruženju često prvi put shvate da njihovi problemi imaju korijen u djetinjstvu tek kroz samorefleksiju ili terapiju. Učenje postavljanja granica, osvještavanje vlastitih potreba i oslobađanje od nametnutog osjećaja krivnje dug je, ali nužan proces.
Istovremeno, važno je naglasiti da i same majke mogu raditi na promjeni svog ponašanja. Razumijevanje vlastitih emocionalnih rana, edukacija o zdravom roditeljstvu i razvoj emocionalne svijesti mogu značajno poboljšati odnos s djecom. Kada se roditeljstvo temelji na uzajamnom poštovanju, podršci i razumijevanju, stvara se prostor u kojem dijete može rasti kao sigurna i stabilna osoba.
