Zašto roditeljičesto ostaju sami u starosti? U nastavku teksta doznajte. U mnogim porodicama vlada uvjerenje da roditelji najbolje znaju šta je ispravno i da bi djeca, bez obzira na godine, trebala prihvatiti njihovo mišljenje kao jedinu tačnu opciju. Ovo uvjerenje je često usadila tradicija. U prošlosti se smatralo da je roditeljska riječ neporeciva i da se o njoj ne raspravlja. Danas se stvari mijenjaju, ali mnogi i dalje teško prihvataju da se odnos između roditelja i djeteta mora razvijati kako dijete odrasta. Odrasla djeca nisu kopije svojih roditelja. Oni imaju svoje ideje, potrebe i snove koji nisu uvijek u skladu s očekivanjima porodice.
-
Priča starijeg čovjeka i dječakova potreba da bude shvaćen
Jedan stariji čovjek je ispričao događaj iz svog života koji često navodi kao primjer toga šta znači kada roditelji ne uspiju da razumiju svoje dijete. Govorio je o dječaku koji je još od malih nogu volio čitati. Čitao je sve što mu je došlo pod ruku, ali najviše ga je zanimalo ono što nije imalo veze sa školom. Knjige o svjetovima koje nije poznavao, o ljudima koji su živjeli drugačijim životima, o idejama koje su mu otvarale vidike. Čitanje mu je bilo bijeg, način da istražuje i raste.
Njegova majka to nije razumjela. Smatrala je da se dijete treba fokusirati na školske obaveze i da je svako čitanje koje nije zadato u školi samo gubljenje vremena. Vjerovala je da ga time “štiti”, da ga usmjerava na ono što će mu jednog dana donijeti sigurnost. Zbog toga mu je zabranjivala da čita knjige koje su ga najviše privlačile. Oduzimala mu ih je, skrivala, govorila mu da se mora baviti “važnijim stvarima”.
Dječak je tada prvi put osjetio koliko je teško kada te neko ne razumije. Nije ga boljelo samo to što nije mogao čitati. Bolelo ga je to što je shvatio da njegova strast nema vrijednost u očima osobe koju je najviše volio. Nije očekivao da njegova majka dijeli njegove interese, već samo da ga pusti da razvija ono što ga ispunjava.
-
Šta se dogodi kada izostane podrška
Kako su godine prolazile, razlika između onoga što je dječak želio i onoga što je majka očekivala postajala je sve veća. On je rastao, učio, pronalazio nove stvari koje ga zanimaju. Majka je ostajala pri istom stavu. Često mu je govorila da “ne zna šta je najbolje za sebe” i da će se kasnije pokajati ako ne posluša njene savjete.
Kad je konačno postao odrasla osoba, nosio je sa sobom osjećaj da ga niko u kući nije slušao. Sve vrijeme je imao dojam da mora dokazivati da vrijedi. Umjesto da prema porodici osjeća toplinu, počeo je osjećati teret. Zato je jednog dana donio odluku da prekine kontakt s majkom. Nije to učinio iz zlobe. Jednostavno je želio mir i prostor da živi život bez stalnog pritiska i nametanja tuđih očekivanja.
Čovjek koji je ispričao ovu priču često naglašava da je sve moglo izgledati drugačije da je tada imao makar malo više podrške. Jedna rečenica ohrabrenja. Jedan znak da ga majka vidi. To bi bilo dovoljno da ostanu bliski.
-
Zašto je roditeljska podrška važna
Djeca, pa i ona koja su već odrasla, trebaju osjećaj da ih roditelji poštuju kao osobe. To ne znači da se roditelji moraju slagati sa svakom njihovom odlukom. Bitno je da pokažu da prepoznaju njihovu individualnost. Kada roditelj insistira na tome da je samo njegovo mišljenje ispravno, dijete se počinje udaljavati. Nekad to udaljavanje bude tiho, jedva primjetno. Nekad bude jasno i bolno.
Roditelji koji prihvate da je dijete osoba sa sopstvenim putem često grade mnogo zdraviji odnos sa njim. Komunikacija postane lakša. Prisutan je osjećaj povjerenja. Dijete ne mora skrivati svoje želje. Može da pogriješi, a da zna da to neće biti kraj svijeta.
-
Promjena odnosa kroz vrijeme
Roditeljstvo nije završeno kada dijete postane punoljetno. Odnosi se mijenjaju, ali potreba za razumijevanjem ostaje. Roditelji mogu biti izvor podrške i onda kada njihova djeca žive svoje odvojene živote. Nisu tu da oblikuju njihove izbore, već da ih prate i daju prostor da budu ono što jesu.
