Ponovo se oglasila Jelena Karleuša. U nastavku teksta pročitajte kako Jelena Karleuša kritikuje tišinu na Exitu. Prva noć jubilarnog 25. EXIT festivala u Novom Sadu obilježena je nečim potpuno neočekivanim – tišinom. Umjesto eksplozije zvuka i svjetla, publika je dobila 16 minuta potpune tišine. Scena na Petrovaradinskoj tvrđavi bila je obasjana samo jednim ekranom. Bez najave, bez spektakla, bez pompe – samo tišina. A onda je Jelena Karleuša odlučila da progovori.
-
Simbolična tišina za izgubljene živote
EXIT je ove godine otvoren snažnom porukom. Prije izlaska glavne zvijezde večeri, italijanske pjevačice Gale, jedan od organizatora festivala obratio se publici sa emocijama koje su se osjećale u vazduhu:
„Prije osam mjeseci u Novom Sadu smo izgubili 16 mladih života. Minutom šutnje smo im tada odali počast. Večeras vas molimo za 16 minuta tišine, jedan minut za svaku žrtvu.“
Na pozornici – potpuna tišina. Na ekranima – natpis: „Novi Sad se sjeća 1.11.2024.“. Publika je upalila svjetla svojih telefona i ćutala. Bio je to čin kolektivnog sjećanja, tuge, ali i otpora. A Gala, čiji je hit „Freed from Desire“ postao himna studentskih protesta širom Srbije, svoj nastup je započela tek nakon završetka ove tišine.
-
Karleuša: „Muzika nije mjesto za politiku“
Nedugo nakon događaja, Jelena Karleuša je na društvenoj mreži X (bivši Twitter) izrazila svoje neslaganje s onim što se dogodilo na Exitu:
„Nema ničeg strašnijeg od miješanja muzike i sporta s politikom. To se radilo samo pred velike ratove! Biti Thompson na fašističkom koncertu ili Đoković koji ‘pumpa’ na sportskom terenu uvlačeći svoju djecu — to je veliki poraz za kategorije zabave koje bi trebale ujedinjavati, a ne dijeliti narod.“
Njena izjava dočekana je na nož – ne samo zbog nespretne i kontroverzne usporedbe Novaka Đokovića s Markom Perkovićem Thompsonom, nego i zato što dolazi od osobe koja sama nije imuna na političko pozicioniranje kada joj to odgovara.
-
Podsjećanje na Karleušinu političku prošlost
Mnogi su Karleuši odmah spočitali niz javnih i vrlo političkih istupa. Među njima su:
- Njena otvorena i višegodišnja podrška Aleksandru Vučiću.
- Pozivi na nasilje tokom građanskih blokada („gazite ih!“).
- Javno zahvaljivanje tadašnjem zamjeniku gradonačelnika Beograda, Goranu Vesiću, za novogodišnji nastup.
Dakle, dok s jedne strane poziva na odvajanje muzike od politike, s druge strane ne propušta priliku da javno stane uz vlast, koristi medijske kanale da napada opoziciju i štiti režim.
-
Dvostruki standardi i selektivna osjetljivost
Ono što dodatno iritira dio javnosti jeste upravo Karleušina selektivnost. Kada državna televizija vrti propagandne spotove usred zabavnog programa, to joj ne smeta. Kada se festivali i koncerti finansiraju iz javnih sredstava – tada nema problema. Ali kada umjetnici i studenti u tišini odaju počast ubijenim sugrađanima i simbolično pošalju poruku društvu – to je, prema Karleuši, „uvlačenje politike u umjetnost“.
Iako pokušava da se pozicionira kao neko ko „govori istinu“ i „nema filter“, sve češće se stječe dojam da se zapravo samo brani pozicija privilegiranog zabavljača bliskog vlastima, kome ne odgovara nikakvo potresanje statusa quo.
-
EXIT kao politički čin – ili moralna obaveza?
Da li je EXIT festival ovim činom zaista postao politički? Možda. Ali ako pod „politikom“ podrazumijevamo osnovne vrijednosti – život, slobodu, odgovornost – onda takva politika nije nešto čega bi se trebalo stidjeti. Nije svaki čin koji ima društveni značaj automatski stranačko svrstavanje. U ovom slučaju, čin tišine bio je upravo ono što je nedostajalo u javnom prostoru nakon tragedije – dostojanstvena pauza, priznanje, sjećanje.
Karleuša to možda ne razumije jer rijetko nastupa na festivalima poput Exita, koji su okrenuti mladima, aktivizmu i promjenama. Njena publika je drugačija, njeni nastupi su po trgovima, uz podršku lokalnih vlasti. I možda joj baš zato smeta svaka gesta koja dolazi odozdo, od naroda, bez političkog sponzora.
