Stvari koje dijete ne oprašta roditeljima ni u odrasloj dobi. O kojim stavrima je riječ doznajte u nastavku teksta. Roditelji često ulažu puno truda u odgoj svoje djece. Nastoje raditi najbolje što mogu, uče usput i pokušavaju izbjeći greške. Unatoč tome, nitko ne može odgojiti dijete savršeno. Djeca ponekad lako oproste propuste, neke prebole tek nakon mnogo godina, a postoje i postupci koji ostavljaju dublji trag i teško ih je ostaviti iza sebe. Razumijevanje tih postupaka važan je korak prema zdravijim odnosima i jasnijoj slici o vlastitim emocionalnim reakcijama.
U psihologiji se naglašava da odnos roditelja i djeteta čini temelj na kojem se gradi osjećaj sigurnosti, samopouzdanje i sposobnost stvaranja odnosa s drugima. Ono što se događa u djetinjstvu nije samo niz izoliranih epizoda. Najveći dio emocionalnih rana nastaje kroz ponavljanje, kroz sitne svakodnevne interakcije koje postupno oblikuju način na koji dijete doživljava sebe i svijet.
U nastavku se nalaze obrasci ponašanja koji prema istraživanjima ostavljaju posebno dugotrajne posljedice i koje djeca često, čak i kao odrasle osobe, teško potpuno prebole.
1. Kada se osjećaji sustavno umanjuju
Emocije su djetetov najraniji način razumijevanja svijeta. Ako roditelj iznova reagira rečenicama poput “nije to ništa”, “pretjeruješ”, “prestani plakati”, dijete uči da njegovi osjećaji nisu vrijedni pažnje. U literaturi se to naziva emocionalnom invalidizacijom.
Kroz takve poruke dijete stvara naviku potiskivanja osjećaja. Teže prepoznaje vlastite potrebe, ne zna kako izraziti tugu, ljutnju ili strah, pa se često povlači ili se trudi biti “jako” i “poslušno”. Kod mnogih se kasnije javlja tjeskoba, napetost i poteškoće u bliskim odnosima jer nikada nisu naučili da je osjećaj normalna poruka tijela, a ne problem koji treba sakriti.
Najdublja povreda nastaje zato što se djetetu šalje signal da njegova unutarnja iskustva nisu važna. Ako dijete ne može vjerovati vlastitim osjećajima, teško će kasnije vjerovati sebi kao osobi.
2. Kada je roditeljsko ponašanje nepredvidljivo
Djeci je potrebna stabilnost. Kada je jedan dan sve puno nježnosti, a drugi hladnoće i nelagode, dijete se počinje stalno prilagođavati kako bi izbjeglo neugodnu reakciju. Takav obrazac dovodi do razvoja anksiozne privrženosti, pojačanog stresa i stalnog skeniranja okoline.
Dijete tada teško razvija sposobnost smirivanja bez vanjske pomoći. Često osjeća da nikada ne zna što slijedi. To se kasnije odražava na veze i prijateljstva, gdje se pojavljuje strah od odbacivanja, jaka potreba za potvrdom ili izbjegavanje bliskosti.
Nepredvidljivost razara osjećaj sigurnosti. Dijete ne može povezati ponašanje roditelja s jasnim pravilima pa se njegov emocionalni svijet pretvara u stalnu napetost.
3. Kada dijete mora biti netko tko nije
Pritisak da se postigne više, da se bude mirniji, glasniji, uspješniji ili sličniji idealu koji roditelj ima u glavi, postupno stvara lažno ja. To je prilagođena verzija osobnosti koja služi za dobivanje odobravanja, a ne za izražavanje vlastitih želja.
Kada dijete raste pod takvim pritiskom, često osjeća prazninu i nesigurnost. Kasnije teško bira zanimanje jer ne zna što želi, teško bira partnera jer ne zna što mu odgovara, a unutarnji kritičar stalno podsjeća da “mora biti bolje”.
Ovo dijete zapravo uči da ono što jest nije dovoljno dobro. Takva poruka duboko zadire u osjećaj identiteta.
4. Kada kontrola zamjenjuje povjerenje
Roditelji ponekad, iz straha ili brige, počnu previše nadzirati dječje aktivnosti. Ako djetetu nikada nije dopušteno donositi odluke, pogriješiti ili pokušati nešto samo, ono teško razvija samostalnost.
Dijete tada šalje poruku da mu se ne vjeruje, a iz toga se često razvija sumnja u vlastite sposobnosti. Kada odraste, može se osjećati nesigurno pri donošenju odluka i tražiti potvrdu od drugih čak i u jednostavnim situacijama.
Povjerenje nije poklon koji se daje samo kada je sve savršeno. Ono je oslonac koji djeci pomaže da izgrade hrabrost i vjeru u vlastitu snagu.
5. Kada se dijete uspoređuje s drugima
Usporedbe poput “pogledaj kako on može” ili “zašto nisi kao ona” mogu izgledati bezazleno, ali stvaraju duboku nesigurnost. Dijete počinje mjeriti vlastitu vrijednost prema tuđim rezultatima.
Takav obrazac prati ga i u odrasloj dobi. Može osjećati zavist, tugu ili stalni osjećaj da nije dovoljno dobro, čak i kad postiže velike stvari. Oni koji nisu bili uspoređivani obično grade samopouzdanje na vlastitom napretku, a ne na tuđim uspjesima.
