Oprost je potrebniji vama nego osobi kojoj opraštate: Zašto je bitno naučiti iskreno opraštati

Kaže se da je najveća vrlina moći nekome oprostiti to što vas je povrijedio ili učinio nešto nažao. Da li je iskreno opraštanje zaista uvijek moguće? 

Dosta ljudi je spremno reći da je nekome nešto oprostio, a da li je to zapravo tako? I da li su ljudi u dovoljnoj mjeri svijesni šta znači nekome iskreno nesto oprostiti? Kada se vodite sa onim "Oprostio/la sam ti, ali.." zapitajte da li jeste zaista to učinili. 

Možda ste čuli za primjere kada muž prevari ženu, pa se ona odluči izdići iz situacije i preći mu preko tog čina. Vrijeme prolazi, ali ona i dalje nema povjerenja niti unutrašnjeg mira. Zatim, supruga se sve više udaljava, jer se ne može boriti sama sa sobom. 

Rezultat je najčešće "Ipak se ne mogu nositi sa prošlošču". Što bi značilo da nikada nije ni oprostila, već je pokušala. Takođe, čest primjer rasprava zna da bude oko podjele imovine. Pa tako ljudi su skloni raspravama i sukobima koje kasnije opraštaju, ali su ipak skloni da kroz priču podvlače kako su oštećeni, kako se nešto dogodilo nepravedno itd.

Oprostiti nekome zaista i od srca je za svaku pohvalu, ali isto tako i priznati iskreno kada preko nečega ne možete preći. Često se spominju djeca kao odlični primjeri. U stanju su da se posvađaju oko igračke, naljute se jedni na druge, ali kasnije zaborave na svađu i iskreno se vole i smiju zajedno.

Znate li zašto? Jer su iskreno nešto zaboravili i iskreno se vraćaju nakon proživljenih negativnih emocija (plača, žalbe roditeljima itd.). Dosta odraslih ljudi zna da se vodi pogrešnim metodama oprosta. Pa tako kada nešto ne mogu da prihvate, prave se da su snažni i govore "Dobro sam", a zapravo to nije tako.

Niti su dobro, niti su zaista oprostili. Oni zapravo rade protiv sebe, stvarajući odbrambeni mehanizam, jer su emotivno povrijeđeni. Čin opraštanja nije nimalo lak i to ne može da se ospori. Možda bi ljude mogli samo podjeliti na one koji razmišljaju da li mogu oprostiti, i na one koje unaprijed znaju da vjerovatno to ne mogu. 

Najvažnije kada govorimo na temu opraštanja jeste osjećaj slobode. Za čovjeka koji je povrijeđen najvažnije je da se oslobodi osjećaja razočarenja, bola i tuge pa kakav god ishod njegove odluke bio. Opraštanje ili ne. 

Najvažnije je da se nastavi živjeti bez gorčine, bila ta osoba u vašem životu i dalje vašom odlukom ili ne. Ne osporava se da će sjećanje ostati, ali njegova snaga će izblijediti. Čovjek će znati da li je istinski nešto oprostio onda, kada se više ne vraća na djelo iz prošlosti, oprostio je i krenuo dalje. 

Kada se vraća, ispituje sebe da li je tako trebao, da li je druga osoba zaslužila oprost, treba da zna da nije ni oprostio. U tom slučaju ne treba da muči sebe, sasvim je u redu da nešto ne možete prevazići. Krenite dalje, bez osjećaja krivice i pritiska, poželite nekome sve najbolje koliko god da vas je povrijedio i spoznaćete sreću.